Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4083/17 (Društvo za osiguranje “Osiguranje Garant” Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Šta se smatra imovinom
  • Građanski postupak
  • Likvidacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4083/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4083/17, rješavajući apelaciju Društva za osiguranje „Osiguranje Garant“ d.d. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Društva za osiguranje “Osiguranje Garant” Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 028305 16 Rev od 17. avgusta 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 028305 16 Pž od 9. juna 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 028305 Ps od 25. aprila 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Društvo za osiguranje “Osiguranje Garant” Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 028305 16 Rev od 17. avgusta 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 028305 16 Pž od 9. juna 2016. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 028305 Ps od 25. aprila 2016. godine.

2. Podneskom od 28. marta 2019. godine apelantov punomoćnik je dostavio traženu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i punomoćnika likvidacionog upravnika tužene „Bobar banke“ a.d. Bijeljina u likvidaciji/stečaju (u daljnjem tekstu: tužena banka) zatraženo je 1. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena banka su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. marta do 14. aprila 2019. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 17. aprila 2015. godine podnio tužbu protiv tužene banke kojom je traženo da se utvrdi da se iznosi od 400.000,00 KM, odnosno 500.000,00 KM po osnovu ugovora o oročenim depozitima br. 05-D/14 od 24. januara 2014. godine i 43-D/14 od 29. septembra 2014. godine, koji su zaključeni između tužene banke, kao banke, i apelanta, kao deponenta, izdvajaju iz likvidacione mase tužene banke slijedom čega bi se tužena banka obavezala da apelantu isplati iznos od 900.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

7. Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu Okružni privredni sud je Presudom broj 59 0 Ps 028305 15 Ps od 25. aprila 2016. godine tužbeni zahtjev u cijelosti odbio uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u tač. I, II i III izreke prvostepene presude).

8. Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo da je ugovorima o oročenim depozitima položen iznos od 400.000,00 KM po osnovu ugovora od 24. januara 2014. godine za pokriće „minimalnog garantnog fonda“ i iznos od 500.000,00 KM po osnovu ugovora od 29. septembra 2014. godine za „pokriće tehničkih rezervi neživotnih osiguranja“. Na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno je da su ugovori zaključeni na period od 13, odnosno 25 mjeseci, tako da je jedan ugovor istekao 24. februara 2015. godine, a drugi u oktobru 2016. godine. Nadalje je utvrđeno da se ugovorima o oročenim depozitima tužena banka obavezala da će obračunavati i isplaćivati kamatu od 5%, odnosno 4,5% godišnje, s tim da će se isplata izvršiti nakon isteka roka depozita. Tokom postupka je utvrđeno, takođe, da je Agencija za bankarstvo Republike Srpske 26. novembra 2014. godine rješenjem imenovala privremenog upravnika tužene banke, a odlukom od 23. decembra 2014. godine tuženoj banci je poništena dozvola za rad, nakon čega je nad tuženom bankom pokrenut postupak likvidacije. Nadalje je utvrđeno da je apelant u likvidacionom postupku prijavio sporno potraživanje 18. februara 2015. godine, te da je 19. marta 2015. godine prijavio izlučno pravo na spornom potraživanju iz tužbe, a da je likvidacioni upravnik tužene banke odlukom od 20. marta 2015. godine utvrdio da je apelant prijavio novčano potraživanje u ukupnom iznosu od 1.077.421,27 KM (u što spada i utuženo potraživanje) i to po osnovu depozita, te da mu je prijavljeno potraživanje priznato. Utvrđeno je još da se likvidacioni upravnik nije izjasnio o apelantovom zahtjevu za izlučenje prijavljenih novčanih sredstava.

9. Na osnovu tako utvrđenih činjenica Okružni privredni sud je pošao od toga da je nad tuženom bankom pokrenut postupak likvidacije koji se, shodno članu 107 Zakona o bankama, sprovodi po tom zakonu, osim u dijelu koji nije regulisan tim zakonom, u kom slučaju se primjenjuju opšte odredbe Zakona o likvidacionom postupku. Shodno tome, Okružni privredni sud se pozvao na odredbu člana 119 Zakona o bankama kojom je određen redoslijed prioriteta u isplati obaveza banke u postupku likvidacije, među kojima su i depoziti pravnih lica, iz čega slijedi da će apelant biti namiren shodno tom redoslijedu. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 1035, 1036, 1038 i 1042, te odredbe Pravilnika o visini i načinu ulaganja sredstava za pokriće tehničkih rezervi i minimalnog garantnog fonda društva za osiguranje (u daljnjem tekstu: Pravilnik), čl. 2, 4 i član 5 tačka 14.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi Viši privredni sud je Presudom broj 59 0 Ps 028305 16 Pž od 9. juna 2016. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, te su istovremeno odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbe (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Viši privredni sud je, između ostalog, naveo da predmet izlučnog prava može biti stvar ili pravo, iako zakon formuliše predmet kao „stvar“, te je naglasio da novac ne spada u kategoriju izlučnih prava, već samo oni predmeti koji su u sklopu stvarnog prava, a tu spadaju pokretne i nepokretne stvari koje nisu svojina dužnika, te se stvar, kao takva, ima izdvojiti iz stečajne mase i predati mu na njegov zahtjev. Potom je Viši privredni sud naglasio da predmet izlučnog prava mogu da budu samo individualno određene pokretne ili nepokretne stvari, a shodno tome, novac kao generički određena stvar ne može se izlučivati iz stečajne mase bez obzira kako je u nju dospio, jer povjerilac u odnosu na generičke stvari ima samo tražbeno (obligaciono), ali ne i stvarno pravo.

12. Osim toga, kako je naveo Viši privredni sud, pošto se radi o likvidaciji banke koja se sprovodi u administrativnom postupku, prvostepeni sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe Zakona o bankama koji je lex specialis u konkretnom slučaju. Potom se Viši privredni sud pozvao i na Zakon o osiguranju depozita u bankama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju depozita) koji isključuje osiguranje depozita čiji su imaoci osiguravajuća društva, što znači da ti depoziti ne spadaju u obaveze Agencije za osiguranje depozita BiH.

13. Žalbene navode da je apelant morao deponovati, odnosno oročiti sredstva kod tužene banke imajući u vidu akte i naloge Agencije za osiguranje RS, Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim, jer nisu od uticaja na drugačiju odluku u ovoj pravnoj stvari, niti se aktima i nalozima Agencije za osiguranje depozita RS može dati privilegovano pravo apelantu na tražena sredstva koja su oročena shodno ugovorima zaključenim između apelanta i tužene banke. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pravilno objasnio šta predstavlja oročeni depozit i da predmetni pravni posao oročenog depozita za apelanta predstavlja ulaganje radi obezbjeđenja odgovarajućih prihoda u vidu ugovorene kamate koju je tužena banka imala obavezu isplatiti apelantu, shodno odredbama ugovora o oročenim depozitima.

14. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da se konkretni pravni odnos treba posmatrati kao svojevrstan oblik ugovora o ostavi, odnosno „neprava ostava“ (čl. 712 i 772 ZOO) na koji se primjenjuju pravila ugovora o zajmu, jer u konkretnom slučaju nema sumnje da se radi o bankarskom novčanom depozitu koji je propisan odredbama člana 1035 ZOO. Iz predmetnih ugovora, prema ocjeni Višeg privrednog suda, ne proizilazi da oročena novčana sredstva imaju poseban status, a za presuđenje konkretne stvari nije od uticaja da li je apelant bio primoran da novčana sredstva deponuje kod tužene banke. Budući da novčana sredstva i imovina tužene banke neće biti dovoljni za podmirenje svih potraživanja po osnovu depozita, to je članom 119 Zakona o bankama propisan redoslijed prioriteta u isplati obaveze banke u postupku likvidacije.

15. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, Presudom broj 59 0 Ps 028305 16 Rev od 17. avgusta 2017. godine reviziju odbio uz odbijanje zahtjeva tužene banke za naknadu troškova postupka na ime sastavljanja odgovora na reviziju. Vrhovni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe Zakona o društvima za osiguranje (čl. 55 i 56) koje je citirao kojima su propisane obaveze osiguravajućih društava da formiraju tehničke i matematičke rezerve za sve ugovore o osiguranju zaključene u entitetima putem filijale, odnosno da društva za osiguranje sredstva za osiguranje mogu da ulažu u BiH ili u zemljama Evropske unije radi zaštite interesa lica koja imaju pravo na bilo koju beneficiju koja proizilazi iz ugovora o osiguranju (o čemu se Vrhovni sud detaljnije izjasnio na str. 3 i 4 obrazloženja). Potom se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 1035 stav 1, člana 1038 stav 1 i člana 1042, sve iz ZOO, koje je citirao, te je taj sud, imajući u vidu citirane odredbe, u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da se oročeni depozit u iznosu od 900.000,00 KM ne može izdvojiti od drugog novca koji se nalazi u likvidacionoj masi. Vrhovni sud je još naglasio da za odlučenje nije od uticaja ni dopis Agencije za osiguranje RS broj 05-513-39- 1/14 od 28. novembra 2014. godine, jer on predstavlja samo stav navedene agencije o načinu postupanja sa sredstvima društava za osiguranje zatečenih kod tužene banke, te nema prednost nad zakonskim propisima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano je ukazivanje apelanta na odredbu člana 56 stav 5 Zakona o društvima za osiguranje jer se u konkretnom slučaju zatečena novčana sredstva tužene banke raspoređuju po članu 119 Zakona o bankama zbog njene likvidacije i stoga se ne radi o situaciji koju ima u vidu navedena odredba. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se poziva na predmet Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Sporrong i Lonnroth protiv Švedske u smislu uspostavljanja pravila vezanih za analizu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na presudu James protiv Ujedinjenog Kraljevstva koja govori o opravdanosti miješanja u pravo na imovinu, te u vezi s tim, apelant citira dijelove iz navedenih odluka. Apelant smatra da stavovi redovnih sudova koji su izneseni u osporenim presudama direktno krše njegovo pravo na imovinu (a novac jeste imovina), jer se od apelanta oduzima postojeća imovina. Nadalje, apelant smatra da se osporenim presudama narušila pravična ravnoteža , odnosno odnos proporcionalnosti između preuzetih mjera države kroz postupanje likvidacionog upravnika i odluka sudova, sa jedne strane, i imovinskih prava apelanta sa druge strane, jer je na njega stavljen pretjeran teret nezakonitog postupanja državnih organa, budući da se on savjesno i zakonito ponašao u svom poslovanju, poštovao zakonske odredbe i podzakonske akte, dok je, sa druge strane, tužena banka postupala nezakonito. Apelant tvrdi da je za spornu situaciju kod tužene banke direktno odgovorna Agencija za bankarstvo RS, koja je tuženoj banci dozvolila da godinama posluje iako za to nije ispunjavala zakonske uslove. U tom smislu, sudovi daju pravnu zaštitu posljedicama koje su izazvale nezakonite radnje tužene banke uz pokroviteljstvo RS, odnosno Agencije za bankarstvo RS, pri čemu ne pružaju zaštitu savjesnim učesnicima na tržištu osiguranja imovine. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelantu imovina ne samo ograničena već je faktički oduzeta i da apelant ni kroz postupke koji su pokrenuti (likvidacija, odnosno stečaj) neće moći da se namiri ni minimalno. U tom pravcu apelant navodi da je nad tuženom bankom otvoren stečajni postupak rješenjem Okružnog privrednog suda od 24. januara 2017. godine na direktan način bez otvaranja prethodnog stečajnog postupka. Apelant se poziva na novinske članke iz kojih je vidljivo u kakvom je stanju tužena banka u stečaju. Zbog činjenice da je protiv odgovornih lica tužene banke i direktora Agencije za bankarstvo RS pokrenut krivični postupak i sadržaja novinskih članaka jasno je da tužena banka neće moći ostvariti svoja potraživanja, a samim tim neće moći izvršiti svoje obaveze prema povjeriocima. Apelant je zbog činjenice da su njegova novčana sredstva zarobljena kod tužene banke, koje nikada tužena banka neće vratiti, morao da izvrši dokapitalizaciju društva, odnosno da povuče dio dionica kako bi smanjio osnovni kapital, te da emituje nove dionice (poveća osnovni kapital) kako bi Agenciji za osiguranje RS dokazao da ima dovoljno kapitala za poslovanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su sve prigovore ocijenili kao neosnovane neosnovane naglasivši da su u osporenim odlukama data jasna i argumentovana obrazloženja koja se ne mogu dovesti u pitanje apelacionim prigovorima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena banka je u iscrpnom odgovoru na apelaciju istakla da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, niti do proizvoljne primjene prava tako da su prigovori kojima se apelant poziva na kršenje prava na imovinu neosnovani. Zakonom o bankama je određen redoslijed prioriteta u isplati obaveza banke u postupku njene likvidacije/stečaja, među kojima je i apelantov depozit, na koji način se štiti pravo na imovinu povjerilaca prilikom namirenja, shodno čemu apelant nema privilegovan položaj u postupku likvidacije/stečaja, kao izlučni povjerilac, što su redovni sudovi detaljno obrazložili. Apelant, pozivajući se na novinske članke i sudski postupak koji je u toku, iznosi paušalne tvrdnje da banka neće moći naplatiti svoja potraživanja od svojih dužnika, te da samim tim neće moći izvršiti svoje obaveze prema povjeriocima. U vezi s tim, tužena banka je navela da je jedina relevantna informacija o finansijskom stanju tužene banke izvještaj stečajnoj upravnika, koji je prihvaćen na izvještajnom ročištu Skupštine povjerilaca održane 20. marta 2019. godine iz kog proizilazi da su potraživanja tužene banke veća od dugovanja, a za taj izvještaj je glasao i sam apelant. U prilogu odgovora je dostavljen zapisnik Okružnog privrednog suda broj 59 0 St 030145 16 St 2 od 28. marta 2019. godine.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Pojam Član 1035.

(1) Ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.

(2) Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže deponovanim novcem i dužna je da ga vrati prema uslovima predviđenim u ugovoru.

Plaćanje kamate Član 1042.

(1) Banka plaća kamatu na sredstva koja su kod nje deponovana, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.

(2) Visina kamate utvrđuje se ugovorom o deponovanju sredstava, a ako ugovorom ništa nije previđeno, plaća se zakonska kamata.

20. Zakon o likvidacionom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 64/02) u relevantnom dijelu glasi:

Svrha i predmet likvidacionog postupka Član 1.

Likvidacioni postupak se sprovodi nad pravnim licima. On služi potpunom namirenju svih povjerilaca pravnog lica unovčenjem njegove imovine.

Nakon sprovedene likvidacije i namirenja povjerilaca, preostala imovina pravnog lica dijeli se članovima srazmjerno njihovom učešću u vlasništvu.

21. U Zakonu o bankama Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 44/03, 74/04, 116/11, 5/12 – ispravka, 59/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 107.

Postupak stečaja i likvidacije banaka sprovodi se po posebnom zakonu osim u dijelu koji nije regulisan ovim zakonom.

Član 119. stav 1. tač. (3) i (4) U procesu likvidacije ili stečaja, isplata obaveza vrši se po slijedećem redoslijedu prioriteta:

3. potraživanja Agencije za osiguranje depozita Bosne i Hercegovine za naknadu isplaćenih depozita fizičkim i pravnim licima najviše do iznosa u skladu sa propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama, 4. depoziti fizičkih i pravnih lica najviše do iznosa u skladu sa propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama deponentu, a koji nisu na drugi način isplaćeni od strane Agencija za osiguranje depozita Bosne i Hercegovine u skladu sa tačkom 3. ovog člana,

22. Zakon o društvima za osiguranje („Službeni glasnik RS“ br. 17/05, 1/06, 64/06, 74/10, 47/17 i 58/19).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

3.3. Tehničke i matematičke rezerve Opšte odredbe Član 55.

Svako društvo za osiguranje koje ima sjedište u Republici Srpskoj je obavezno da formira tehničke i matematičke rezerve za sve ugovore o osiguranju zaključene u Republici Srpskoj ili u Federaciji Bosne i Hercegovine putem filijala, u skladu sa propisom o tehničkim i matematičkim rezervama koji donosi Agencija RS.

Za osiguranje zaključeno izvan Bosne i Hercegovine, društvo za osiguranje iz stava 1. ovog člana mora formirati tehničke i matematičke rezerve, u skladu sa ovim odredbama i propisom iz stava 1. ovog člana, samo ako podliježu obavezi da te rezerve formiraju u pomenutoj zemlji.

3.4. Ulaganja sredstava društava za osiguranja Opšte odredbe Član 56.

Društvo za osiguranje koje ima sjedište u Republici Srpskoj može da sredstva osiguranja ulaže u Bosni i Hercegovini ili u zemljama članicama Evropske unije, a u cilju zaštite interesa lica koja imaju pravo na bilo koju beneficiju koja proizilazi iz ugovora o osiguranju.

Za ulaganje izvan Bosne i Hercegovine potrebna je saglasnost Agencije osiguranja RS.

Pojedinosti u vezi sa ulaganjima sredstava društva za osiguranje će biti regulisane u skladu sa odredbama ovog zakona i propisom o visini i načinu ulaganja sredstava društava za osiguranje koji donese Agencija RS.

Svako lice koje podnosi odštetni zahtjev za naplatu naknade iz osiguranja ima i povlašćeni zahtjev prema sredstvima koja čine ulaganja društva za osiguranje odgovarajuće vrste osiguranja na koju se taj zahtjev odnosi. Pod povlašćenim zahtjevom u smislu ovog stava smatra se prioritet podnosioca zahtjeva u odnosu na ostale povjerioce u toku postupka izmirenja zahtjeva po osiguranju. Konfiskacija, hipoteka, prenosi i bilo koji drugi oblik raspolaganja sredstvima društva za osiguranje prema nekom licu je ništavan i nevažeći. Društvo za osiguranje ulaže sredstva u skladu sa vrstom poslova koje obavlja, kako bi se garantovalo životno osiguranje, prihod i gotovinski tok ulaganja društva za osiguranje, koje je odgovorno za izdvajanje i odgovarajući raspored ovih ulaganja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 028305 16 Rev od 17. avgusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. avgusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona uključuju:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iskazuje svoje nezadovoljstvo osporenim presudama, tvrdeći da mu je prekršeno pravo na imovinu, jer je zapravo lišen imovine budući da je sasvim izvjesno da tužena banka neće moći ostvariti svoja potraživanja, a samim tim neće moći izvršiti svoje obaveze prema povjeriocima, uključujući i apelanta.

31. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opšte je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).

32. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno svojinom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituišu imovinu mogu se, takođe, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

33. Stoga, u konkretnom slučaju, prije svega, potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj imovini. Ustavni sud zapaža da je apelant u januaru, odnosno septembru 2014. godine zaključio sa tuženom bankom dva ugovora o oročenim depozitima u ukupnom iznosu od 900.000,00 KM na rok od 13, odnosno 25 mjeseci od dana prenosa sredstava uz ugovorenu kamatu koja je trebalo da bude isplaćena po isteku ugovora. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Agencija za bankarstvo RS odlukom od 23. decembra 2014. godine poništila dozvolu za rad tuženoj banci nakon čega je nad tuženom bankom pokrenut likvidacioni postupak. Potom, Ustavni sud zapaža da je apelant u okviru likvidacionog postupka prijavio novčano potraživanje u ukupnom iznosu od 1.077.421,27 KM po osnovu oročenih depozita koje je priznao likvidacioni upravnik.

34. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud zapaža da je apelant u parničnom postupku tražio da se novčana sredstva na ime depozita u ukupnom iznosu od 900.000,00 KM izdvoje iz likvidacione mase, te da se, shodno tome, tuženoj banci naloži da apelantu isplati navedeni iznos, što su redovni sudovi odbili. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su se osporene odluke ticale apelantove imovine, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je odbijanjem tužbenog zahtjeva došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

35. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg javnog interesa.

36. U vezi sa zakonitošću miješanja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasno utvrdili da se u apelantovom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o bankama, kao lex specialis, i to odredbe člana 119 navedenog zakona kojima je određen redoslijed prioriteta u isplati obaveza banke u postupku likvidacije, među kojima su i depoziti pravnih i fizičkih lica (vidi relevantne propise), te da stoga ne postoje zakonski uslovi da se novčana sredstva koja apelant potražuje izdvoje iz likvidacione mase. Ustavni sud smatra da se radi o zakonu koji je javno objavljen u službenom glasilu, koji je važio u relevantnom periodu i da se radi o jasnoj zakonskoj normi koja ne ostavlja prostor za različito tumačenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnim domaćim propisima.

37. U pogledu pitanja da li je miješanje bilo u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, Serija A broj 6, stav 5). U okolnostima konkretnog slučaja nad tuženom bankom je otvoren likvidacioni postupak zbog oduzimanja dozvole za rad od Agencije za bankarstvo RS. Cilj likvidacionog postupka jeste da društvo nad kojim se vodi likvidacija svoje poslovanje privede kraju, naplati potraživanja, unovči imovinu, podijeli obaveze i ostatak mase, ukoliko preostane, podijeli članovima društva. Dakle, svrha likvidacionog postupka je kako zaštita vjerovnika, tako i zaštita članova društva. Shodno tome, polazeći od ciljeva likvidacionog postupka koji se reflektuju, osim na samo društvo nad kojim se sprovodi postupak likvidacije, i na širi krug lica koja su povezana sa poslovanjem društva, Ustavni sud smatra da se postupak likvidacije sprovodi i u javnom interesu. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelantove prigovore da miješanje u njegovo pravo na imovinu u konkretnom slučaju nije bilo u javnom interesu.

38. U vezi sa pitanjem da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo proporcionalno cilju kojem se težilo, Ustavni sud zapaža da, u vezi s tim, apelant iznosi brojne prigovore smatrajući da je osporenim odlukama na apelanta stavljen pretjeran teret i da kao takve nisu proporcionalne ciljevima kojim se težilo. U tom pravcu apelant tvrdi da su relevantni propisi apelantu nametnuli obavezu ulaganja novčanih sredstava, da se u poslovanju ponašao savjesno i zakonito, da je poštovao zakonske odredbe i podzakonske akte, dok je, sa druge strane, tužena banka postupala nezakonito. Apelant potom tvrdi da je za spornu situaciju direktno odgovorna Agencija za bankarstvo RS, koja je tuženoj banci dozvolila da godinama posluje iako za to nije ispunjavala zakonske uslove. U tom smislu apelant tvrdi da sudovi daju pravnu zaštitu posljedicama koje su izazvale nezakonite radnje tužene banke uz pokroviteljstvo RS, odnosno Agencije za bankarstvo RS, pa je i na taj način na apelanta stavljen pretjeran teret. Sve navedeno zbog činjenice što apelant neće ostvariti svoje potraživanje od tužene banke. Prije svega, Ustavni sud smatra da izneseni prigovori u vezi sa Agencijom za bankarstvo RS u vezi sa poslovanjem tužene banke, kao i navođenje razloga koji su doveli do likvidacije, zapravo, nisu mogli uticati na odluke redovnih sudova, jer su u parničnom postupku redovni sudovi bili ovlašćeni da ispitaju apelantov tužbeni zahtjev u svjetlu relevantnih zakonskih normi. Ustavni sud potom zapaža da odredba člana 56 stav 1 Zakona o društvima za osiguranje propisuje da društvo za osiguranje koje ima sjedište u Republici Srpskoj može da ulaže sredstva osiguranja u Bosni i Hercegovini ili u zemljama članicama Evropske unije s ciljem zaštite interesa lica koja imaju pravo na bilo koju beneficiju koja proizilazi iz ugovora o osiguranju. Prema ocjeni Ustavnog suda, citirana odredba propisuje mogućnost ulaganja sredstava u Bosni i Hercegovini ili u zemljama članicama EU, ali, s druge strane, izbor finansijske organizacije, odnosno banke i način ulaganja sredstava nije propisan zakonom, pa odgovornost za izbor banke svakako leži na osiguravajućem društvu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelantovo potraživanje u iznosu od 1.077.421,27 KM priznao likvidacioni upravnik i ono će apelantu biti isplaćeno prema redoslijedu namirenja iz likvidacione/stečajne mase tužene banke, pri čemu apelantove sumnje da se to neće dogoditi, takođe, nisu mogle uticati na drugačiju odluku redovnih sudova u konkretnom slučaju. Konačno, Ustavni sud iz odgovora punomoćnika tužene banke zapaža da je stečajni upravnik tužene banke (u međuvremenu je nad tuženom bankom otvoren stečajni postupak) sačinio izveštaj o finansijskom stanju tužene banke iz kojeg proizilazi da su potraživanja banke veća od dugovanja i da je takav izveštaj potpisao apelant. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da, pored toga što u predmetnom postupku nije došlo do zloupotrebe apelantovih ustavnih prava, u konkretnom predmetu na apelanta nije stavljen ni „pretjeran” teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.

39. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio izdvajanje depozitnih novčanih sredstava iz likvidacione/stečajne mase i isplatu tih sredstava, jer za to nisu bili ispunjeni zakonski uslovi, te kada je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4083/17 (Društvo za osiguranje “Osiguranje… | Sudska praksa | Aktio