Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3356/17 (M. K.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3356/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3356/17, rješavajući apelaciju Mlađena Kekerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mlađena Kekerovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 019659 17 Kž 8 od 6. juna 2017. godine i S1 2 K 019659 15 K od 28.
novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mlađen Kekerović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Sud BiH) br. S1 2 K 019659 17 Kž 8 od 6. juna 2017. godine i S1 2 K 019659 15 K od 28. novembra 2016. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 019659 15 K od 28. novembra 2016. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude i to pod tačkama 1-6 izreke presude počinio kazneno djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa produženim kaznenim djelom Porezna utaja iz člana 210. stav 3. KZ BiH, u vezi sa članom 54. KZ BiH i u vezi sa kaznenim djelom Pranje novca iz člana 209. stav 2. KZ BiH, pod tačkom 7. izreke presude počinio kazneno djelo Skidanje ili povreda službenog pečata ili znaka iz člana 394. stav 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i kazneno djelo Teška krađa iz člana 232. stav 2. KZ RS, pod tačkom 8. izreke presude počinio kazneno djelo Carinska prevara član 216. stav 2 KZ BiH, a sve u vezi sa članom 53. KZ BiH, pa mu je, za kaznena djela opisana pod tačkama 1-6 Izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, za kazneno djelo opisano pod tačkom 7 izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, za kazneno djelo Teška krađa opisano pod tačkom 7 Izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za počinjeno kazneno djelo opisano pod tačkom 8 Izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je Sud, primjenom odredbe člana 53. KZ BiH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i pet mjeseci. Istom je presudom apelantu u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 27. augusta 2013. godine pa nadalje. Od apelanta je oduzeta protupravno stečena imovinska korist pribavljena kaznenim djelom bliže označena u presudi. Apelant je proglašen krivim što je organizirao i rukovodio pripadnicima grupe za organizirani kriminal tako što je u dogovoru s drugim osobama, članovima te grupe činio kaznena djela za koja je proglašen krivim.
3. U obrazloženju presude Sud BiH je, na strani 43, naveo da je rješenjem od 15. septembra 2015. godine razdvojio postupak u odnosu na apelanta (i pravna lica) te je određeno da će se postupak u odnosu na njih posebno voditi i dovršiti, pod novim brojem. Dalje, navedeno je da je glavni pretres u ovom predmetu više puta počinjao iznova, zbog proteka roka od 30 dana između dva ročišta, pri čemu se provedeni dokazi nisu ponovno izvodili, već su se uz izričitu suglasnost stranaka i obrane (koji su dali i generalnu suglasnost po tom pitanju) koristili zapisnici o njihovom izvođenju. Vezano za navedeno, sud je dalje naveo da je obrana na ročištu za nastavak glavnog pretresa održanog 12. januara 2016. godine usprotivila korištenju do tad izvedenih dokaza, te je tražila da se ponovno izvedu svi dokazi, budući da obrana nije bila nazočna na zadnjih nekoliko ročišta u glavnom predmetu, prije nego je došlo do razdvajanja u odnosu na apelanta. Sud je, na tom ročištu, donio odluku kojim je odbijen zahtjev za ponovnim izvođenjem dokaza, uz obrazloženje da će u obzir uzeti samo one dokaze izvedene na ročištima do momenta razdvajanja postupka u odnosu na apelanta, kojim ročištima je apelant bio nazočan i imao pravo postavljanja pitanja i davanja obrazloženja, pa je donesen zaključak, da će se u skladu s odredbom člana 251. ZKP BiH pretres nastaviti uz korištenje već izvedenih dokaza. Sud je istakao da je u navedenom prigovoru obrane prepoznao namjeru odugovlačenja postupka, te je uzevši u obzir interese postupka i apelantove interese donio navedenu odluku, imajući u vidu ranije danu generalnu suglasnost obrane da se u slučaju proteka roka od 30 dana između ročišta izvedeni dokazi neće ponovno izvoditi. Od strane 49. presude Sud BiH je detaljno naveo sadržaj provedenih dokaza, dok je od strane 125. presude data ocjena dokaza. Sud BiH je naveo da je na temelju provedenih dokaza, ocjenom svakog dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da je apelant počinio kaznena djela za koja je presudom i osuđen. Dalje, navedeno je da je, uzevši u obzir okolnosti izvršenja kaznenih djela i opisane konkretne radnje izvršenja, zaključio da je apelant izvršenje navedenih radnji poduzeo s direktnim umišljajem, što potvrđuje vrsta djelatnosti, osobni motivi, način izvršenja pojedinačnih radnji i vremenski kontinuitet u kojima su poduzimane. Na strani 170. Sud BiH je opisao koje je okolnosti cijenio prilikom izricanja kazne te pravnu osnovu za oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom.
4. Presudom Apelacijskog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 019659 17 Kž 8 od 6. juna 2017. godine djelomično je uvažena apelantova žalba pa je prvostupanjska presuda preinačena u pogledu odluke o kazni na način da je apelant, za kaznena djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim i za koja su mu pojedinačno utvrđene kazne zatvora, na osnovu istih zakonskih propisa, te uz primjenu člana 53. KZ BiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostupanjska je presuda ostala nepromijenjena.
5. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće Suda BiH je navelo da, suprotno apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na obvezu vijeća za ponovnim otvaranjem glavnog pretresa zbog proteka više od 30 dana između dva ročišta, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH, niti je na taj način počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Istaknuto je da je tijekom glavnog pretresa obrana dala generalnu suglasnost da se po proteku više od 30 dana između nastavaka glavnih pretresa ročišta mogu nastaviti bez ponovnog izvođenja dokaza. Suprotno tome, na pretresu koji je održan dana 12. januara 2017. godine obrana nije navela bilo kakav opravdan razlog zbog kojeg bi bilo neophodno opozivanje prethodno date generalne suglasnosti, odnosno nije istakla konkretan razlog zašto bi zaista trebalo ponovo otpočeti sa glavnim pretresom i ponovnim izvođenjem dokaza. Razlozi na koje je obrana na ročištu ukazivala, koji se odnose na dokaze koji su provedeni u inicijalnom predmetu (iz kojeg je izdvojen predmet protiv apelanta), po stavu Apelacijskog vijeća nisu opravdani, jer su isti dokazi kasnije provedeni u predmetu koji je vođen protiv apelanta, tako da se pobijana presuda zasniva na dokazima koji su provedeni isključivo u njegovom prisustvu.
6. Dalje, Apelacijsko vijeće je navelo da navod iz žalbe da obrana nije postavljala pitanja svjedocima koji su saslušavani, jer su stranke u toku postupka pregovarale o mogućnosti zaključivanja sporazuma o priznanju krivnje, zbog čega se obrana nadala i zaključivanju istog, ne može biti opravdanje za pasivno držanje obrane prilikom provođenja dokaza, jer pregovori sa suprotnom stranom ne znače ujedno da će sporazum i biti postignut, kao i da će isti biti prihvaćen od strane suda, uslijed čega je u interesu obrane da tokom trajanja postupka vodi računa o svojim pravima i obvezama, pa stoga nije opravdano pozivanje obrane na vlastitu pasivnost u smislu opravdanosti ponovnog otvaranja glavnog pretresa i izvođenja dokaza.
7. Vezano za žalbene navode koji se odnose na ukazivanje na povredu načela jednakosti, odnosno da obrana nije imala jednak tretman u odnosu na Tužiteljstvo, Apelacijsko vijeće je istaklo da su ti navodi neargumentirani. Istaknuto je da su tijekom postupka stranke uživale jednaka prava u smislu predlaganja i izvođenja dokaza, te su obje stranke izvodile svoje dokaze koji su cijenjeni od strane suda. Međutim, prema članu 239. stav 2. ZKP BiH dužnost suda je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanju svega što odugovlači postupak. Iz tog je razloga zatraženo od obrane da revidira listu predloženih svjedoka s obzirom da je predloženo saslušanje više svjedoka na iste okolnosti, što bi i po mišljenju Apelacijskog vijeća bilo suprotnosti sa načelima efikasnosti i ekonomičnosti kaznenog postupka. S tim u vezi, kako na jednakost stranaka u postupku ne utiče kvantiteta, već kvaliteta predloženih dokaza tj. okolnosti o kojima će svjedoci svjedočiti to je, navelo je Apelacijsko vijeće, prvostupanjsko vijeće pravilno postupilo kada je odlučilo da na iste okolnosti sasluša manji broj svjedoka u odnosu na predloženi, a da se time ne povrijedi načelo jednakosti. Istaknuto je da ravnopravnost stranaka u korištenju procesnih sredstava znači da je sud dužan svakoj strani omogućiti da se koristi svojim procesnim sredstvima na način koji je ne dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku, ali to ne znači da se strankama treba omogućiti kvantitativno izvođenje istog broja dokaza, jer se to svakako ne odnosi na način na koji sud cijeni dokaze. U svakom slučaju, istaknuo je da je bitno da je sud razmotrio prijedlog obrane u tom kontekstu, da je cijenio sve provedeno dokaze i na kraju je donio svoju odluku prilikom čijeg donošenja nije bio vezan formalnim zakonskim pravilima.
8. Vezano za apelantove žalbene navode kako je do povrede načela jednakosti u postupanju došlo i kod sačinjavanja nalaza vještaka obrane, Apelacijsko vijeće je istaklo da je analizom izvedenih vještačenja od strane Tužiteljstva i obrane, zaključilo da se nalaz i mišljenje vještaka obrane u većem dijelu zasniva na utvrđivanju formalnih pretpostavki za zakonito obavljanje djelatnosti tj. vještak obrane se više koncentrirao na formalne pretpostavke u poslovanju u smislu postojanja dokumentacije koja sadrži sve neophodne elemente, dok se sa druge strane nalaz i mišljenje vještaka optužbe fokusirao na suštinski aspekt poslovanja među pravnim licima koja su predmet vještačenja, vodeći računa o stvarnoj realizaciji prometa za koje je postojala formalno uredna dokumentacija. S tim u vezi, istaknuto je da nedostaci koje je utvrdila vještakinja Tužiteljstva jasno dovode u pitanje pravilnost poslovanja, jer bez obzira na formalnu urednost dokumentacije, prometovanje robe mora pratiti stanje u dokumentaciji, što je u konkretnom slučaju izostalo. U tom kontekstu Apelacijsko vijeće je podržalo zaključak prvostupanjskog vijeća da je nalaz i mišljenja vještaka Tužiteljstva kompletniji i potpuniji jer je vještakinja na raspolaganju imala mnogo širi dijapazon dokumentacije analizirajući pri tome ciljeve takvog poslovanja, dok sa druge strane se vještakinja obrane (kako je to već navedeno) pretežno fokusirala na formalni aspekt poslovanja, pri tome zanemarujući namjeru, pa i posljedice takvog poslovanja.
9. Vezano za apelantove navode iz žalbe da nije dokazano izvršenje kaznenog djela Skidanje pečata iz člana 394. stav 1. KZ RS, Ustavni sud zapaža da je tijekom prvostupanjskog postupka prvenstveno ispitana činjenica pečačenja poslovnih prostorija pravnog lica Euro-sol d.o.o. Kozarska Dubica u kojima su bile osigurane mašine i oprema. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u materijalne dokaze (Naredbu Suda BiH od 11. maja 2010. godine kojom je određeno plombiranje – pečačenje navedenog poslovnog objekta koji se nalazi u Knežici, općina Kozarska Dubica, kao i Zapisnik o uviđaju MUP, CJB Banjaluka od 22. januara 2013. godine koji je sastavljane na zahtjev SIPA, i u kojemu je konstairano da su otuđene mašine i oprema koje su se nalazile u prostorijama pravnog lica Euro-sol d.o.o.). Iz navedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je na prostorijama pravnog lica Euro-sol d.o.o. izvršeno skidanje službenog pečata i da su otuđene mašine i oprema. Prvostupanjski sud je dalje naveo da činjenica da je to djelo počinio upravo apelant proizlazi iz iskaza svjedokā koji su naveli da su kupovali mašine od apelanta, koji su u sudnici prepoznali apelanta kao njihovog vlasnika, te materijalnih dokaza iz kojih je vidljivo da su mašine iz navedenog pravnog lica završile kod trećih lica . Iz tih je dokaza sud je izveo zaključak da je skidanje pečata učinjeno s ciljem otuđenja mašina, pri čemu se interesna sfera u voluntarističkom smislu ticala vrijednosti koju otuđene mašine imaju, odnosno stjecanju protupravne imovinske koristi. Prvostupanjski sud je istakao da je potvrda navedenome činjenica da je apelant otuđene mašine po ažurnom i dobro smišljenom postupku odmah prodavao trećim licima, kao i da je (kako proizlazi iz iskaza svjedoka) apelantu bilo jako važno da mu se uplati ugovorena cijena za mašine zbog očigledno nagomilanih dugova koje je imao. Odgovarajući na apelantove žalbene navode, Apelacijsko vijeće je istaklo da, iako ne postoje neposredni dokazi da je apelant osobno skinuo pečat, za vijeće nema sumnje da je apelant to počinio imajući u vidu da je bio prisutan u prostorijama sa čijeg je ulaza skinut pečat, kako je to zaključilo prvostupanjsko vijeće. Ukazano je da je sud određene relevantne činjenice utvrđivao i na osnovu posrednih dokaza - indicija, kako na osnovu dokaza izvedenih tijekom dokaznog postupka (iskaza svjedoka E. B. i E. S.), tako i na osnovu utvrđenja suda iz inicijalnog predmeta koji upućuju na određene okolnosti (da je apelant faktički upravljao pravnim licem Euro sol d.d.), koje uzete zajedno upućuju na postojanje konkretnih činjenica. U vezi s dokazivanjem putem posrednih dokaza i indicija, sud je imao u vidu da je u sudskoj praksi utvrđeno pravilo dokazivanja putem indicija, na način da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoreni krug, koji dozvoljava samo jedan opravdan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno isključuje mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na istu činjenicu. U vezi s navedenim ukazano je na stav Ustavnog suda da utvrđivanje činjenica putem indicija nije u suprotnosti sa načelom pravičnosti suđenja predviđenim članom 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U svakom slučaju, u konkretnom predmetu takvi dokazi nisu bili jedini, niti odlučujući dokazi na kojima se temelji odluka vijeća.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Europske konvencije i člana 6. st. 1. i 2. Europske konvencije. Apelant je naveo da se drugostupanjska presuda temelji na paušalnoj analizi i ocjeni apelantovih žalbenih navoda što za posljedicu ima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Što je rezultiralo donošenjem odluke kojom se krše apelantova prava. Apelant smatra da je pogrešan stav suda da nije došlo do povrede člana 251 stav 2. ZKP BiH. Osim toga, smatra da su presude zasnovane na dokazima koji su izvedeni u apelantovom odsustvu. Tvrdi da mu je suđeno kao organizatoru grupe za organizirani kriminal, što nije bilo moguće, jer suđenje u odnosu na njega razdvojeno od suđenja ostatku grupe, odnosno suđeno mu je kao pojedincu pa je „otpao“ razlog da ga se tretira kao organizatora grupe. Dalje, naveo je da nije imao jednak tretman kao Tužiteljstvo, budući da je sud odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka, odnosno tražio od apelanta da revidira listu predloženih svjedoka. Smatra da je vještaku obrane ostavljen izuzetno kratak period da sastavi svoj nalaz zbog čega je morala biti ograničena dokumentacija na temelju koje je taj nalaz sačinjen, pa je i u tom dijelu došlo do povrede načela jednakog postupanja. Osim toga, istakao je da kada je u pitanju kazneno djelo iz člana 394. stav 1. KZ RS ne postoje neposredni dokazi da je apelant osobno skinuo pečat i da je su u tom slučaju trebao primijeniti načelo in dubio pro reo i presuditi na način koji je povoljniji za apelanta, a ne osuditi ga na temelju posrednih dokaza i indicija.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja je apelant ukazao u apelaciji, odnose uglavnom na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo (član 250. KZ BiH, odnosno postojanje organiziranog kriminala i primjene blanketnih propisa). Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka, koje su osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant dao svoj stav u vezi s primjenom određenih propisa, kao i da određeni navodi iz apelacije upućuju na ocjenu dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi iz predmetne apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević