Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-30/18 (D. Č.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-30/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 30/18, rješavajući apelaciju Davora Čuljka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Davora Čuljka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008502 13 Uvp od 26. listopada 2017. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Davoru Čuljku u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 525,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Davoru Čuljku zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Davora Čuljka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 008502 13 Uvp od 26. listopada 2017.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008502 13 U od 24. rujna 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II- 03-41-657/12 od 5. ožujka 2013. godine i Rješenja Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji - Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara broj UP-I-06/4-43-5704/07-1 od 16. srpnja 2012.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Davor Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 29. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 008502 13 Uvp od 26. listopada 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 008502 13 U od 24. rujna 2013. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-657/12 od 5. ožujka 2013. godine i Rješenja Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji - Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-06/4-43-5704/07-1 od 16. srpnja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Službe zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju u razdoblju od 18. do 22. srpnja 2019. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 26. do 29. srpnja 2019. godine. Služba nije dostavila odgovor u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Službe broj UP-I-06/4-43-5704/07 od 11. prosinca 2007. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida V. skupine sa 70% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovu povrede i oboljenja, počevši od 1. srpnja 2007. godine.
6. Apelant je 2. svibnja 2010. godine podnio zahtjev za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja od 11. prosinca 2007. godine.
7. Rješenjem Službe broj UP-I-06/4-43-5704/07-1 od 16. srpnja 2012. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev od 12. svibnja 2010. godine za donošenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja od 11. prosinca 2007. godine na koje je dana suglasnost Ministarstva za pitanja branitelja HNŽ Mostar broj 12-43-02-79/08 od 6. listopada 2008. godine po proteku roka iz članka 41. stavak 4. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).
8. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je dopisom od 8. travnja 2008. godine, između ostalog, Ministarstvu za pitanja branitelja HNŽ Mostar naloženo da se povuku svi predmeti iz općina u kojima je dana suglasnost po proteku roka, a u kojima nisu pribavljeni revizioni nalaz i mišljenje u postupku zakonske revizije. Dalje je navela da je aktom od 30. rujna 2011. godine nadležno ministarstvo dostavilo Službi spis apelantovog predmeta uz dopis od 28. rujna 2011. godine u kojem je navedeno da je protekao rok za reviziju iz članka 41. stavak 4. Zakona o pravima branitelja, te da se smatra da je dana suglasnost na prvostupanjsko rješenje. Također je navela da su u predmetu priloženi nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva u postupku revizije od 14. rujna 2011. godine koji su drugačiji u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, te da je potrebno, sukladno točki 6. Upute o primjeni članka 52. Zakona o pravima branitelja u roku od 30 dana u obnovljenom postupku donijeti novo rješenje kojim će se poništiti prvostupanjsko rješenje i o pravu odlučiti isključivo na temelju nalaza i mišljenja revizionog liječničkog povjerenstva Instituta za medicinsko vještačenje. Služba je ukazala da je u obnovljenom postupku donijela rješenje od 19. listopada 2011. godine kojim je poništila rješenje od 11. prosinca 2007. godine i odbila apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Služba je istaknula da protiv navedenog rješenja apelant nije podnio priziv u zakonskom roku.
9. Apelant je podnio priziv protiv rješenja Službe od 16. srpnja 2012. godine, koja je Rješenjem Ministarstva broj UP-II-03-41-657/12 od 5. ožujka 2013. godine odbijena kao neutemeljena.
10. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je točkom 1. Upute o primjeni članka 52. Zakona o pravima branitelja propisano da se u svim predmetima osobne invalidnine u postupku zakonske revizije obvezno pribavljaju nalaz i mišljenje nadležnog liječničkog povjerenstva, a točkom 4. iste upute je propisano da, u slučaju da spomenuti nalaz i mišljenje budu dani po proteku roka iz članka 41. stavak 4. Zakona o pravima branitelja, a budu drugačiji od nalaza i mišljenja prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, oni predstavlja osnovu za obnovu postupka, u smislu odredaba članka 52. stavak 1. Zakona o pravima branitelja. Dalje je navelo da je rješenjem Službe od 19. listopada 2011. godine poništeno rješenje čije je izvršenje apelant tražio i riješeno tako da je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Sukladno tome, Ministarstvo je ukazalo da prvostupanjsko rješenje Službe od 11. prosinca 2007. godine nije postalo pravomoćno i izvršno.
11. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, koja je Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 008502 13 U od 24. rujna 2013. godine odbijena, kao neutemeljena.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo dostavilo kompletan spis, te da je na prijedlog iz tužbe zakazano i održano ročište za javnu raspravu na koju je pristupio apelantov opunomoćenik. Kantonalni sud je ukazao da iz obavijesti Službe od 27. kolovoza 2013. godine proizlazi da apelant nije podnio priziv protiv rješenja od 19. listopada 2011. godine, pa je to rješenje postalo pravomoćno. Obzirom na to da je prvostupanjsko rješenje od 11. prosinca 2007. godine poništeno i da više nije na pravnoj snazi, te da više ne postoji izvršni naslov u smislu inicijalnog zahtjeva za izvršenje po navedenom rješenju, Kantonalni sud je istaknuo da je apelantov zahtjev neutemeljen (ne može se tražiti izvršenje na temelju poništenog rješenja). Sukladno navedenom, Kantonalni sud je istaknuo da je stanje odlučnih činjenica u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da u upravnom postupku nije bilo apsolutnih povreda pravila postupka, te da su Ministarstvo i prvostupanjsko upravno tijelo pravilno primijenili materijalno pravo.
13. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 U 008502 13 Uvp od 26. listopada 2017. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 41. stavak 1. Zakona o pravima branitelja propisano da rješenje kojim je priznato pravo na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, obiteljsku invalidninu, uvećanu obiteljsku invalidninu, doneseno u prvom stupnju podliježe reviziji. Dalje je naveo da je stavkom 3. istog članka propisano da revizija odgađa izvršenje rješenja, a stavkom 4. je propisano da, ako protiv rješenja prvostupanjskog tijela nije izjavljen priziv, a revizija ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana kada je kantonalno tijelo primilo predmet, smatra se da je revizija izvršena i da je dana suglasnost na rješenje. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju postupak obnovljen na temelju odredaba članka 52. stavak 1. Zakona o pravima branitelja kojima je propisano da nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva iz članka 47. stavak 3. tog zakona (koje daje nalaz i mišljenje u postupku revizije prvostupanjskih rješenja) mogu poslužiti kao razlog za obnovu postupka ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. tog zakona. Također je naveo da je toč. 4. i 5. Upute o primjeni članka 52. Zakona o pravima branitelja regulirano da, ako je u smislu citiranog članka 52. stavak 1. navedenog zakona, reviziono liječničko povjerenstvo dalo drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostupanjskog liječničkog povjerenstva, prvostupanjsko tijelo će u obnovi postupka (ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova dozvoljava) donijeti novo rješenje kojim će prvostupanjsko rješenje, koje je predmet obnove, biti poništeno i o pravu odlučiti isključivo na temelju nalaza i mišljenja revizionog liječničkog povjerenstva Instituta za medicinsko vještačenje. Obzirom na to da je odredbama članka 266. stavak 1. Zakona o upravnom postupku propisano da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo, Vrhovni sud je ukazao da su donošenjem rješenja od 19. listopada 2011. godine poništene i pravne posljedice rješenja od 11. prosinca 2007. godine, jer se radi o retroaktivnom djelovanju pravne posljedice na način da se poništava djelovanje i sve pravne posljedice koje je proizvelo (djelovanje ex tunc). Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da apelantov navod koji je istaknuo u zahtjevu, a kojim osporava prijem rješenja od 19. listopada 2011. godine, nije mogao utjecati na drugačiju odluku tog suda, jer je u pitanju navod koji je prvi put istaknut u zahtjevu za izvanredno preispitivanje, kao i iz razloga što bi ta činjenica eventualno mogla biti od značaja za podnošenje izvanrednog pravnog lijeka u postupku okončanom donošenjem tog rješenja, ali nije od značaja za odlučivanje u ovom upravnom sporu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je istaknuo da je Vrhovni sud ignorirao apelantove navode, te paušalno i bez zakonske osnove odbio njegov tužbeni zahtjev. Apelant je ukazao da je rješenje od 11. prosinca 2007. godine prošlo postupak revizije i postalo izvršno protekom roka iz članka 41. Zakona o pravima branitelja. Dalje je naveo da nikada nije primio rješenje Službe od 19. listopada 2011. godine, niti je upoznat sa njegovim sadržajem. Također je naveo da Vrhovni sud ignorira činjenicu da apelantu nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, te da mu je time onemogućeno iznošenje odlučnih činjenica koje bi rezultirale donošenjem drugačijeg rješenja. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u tome što su tijela uprave i redoviti sudovi odugovlačili postupak, što je postupak nerazumno dugo trajao, deset godina, te predlaže da se odredi naknada nematerijalne štete. Apelant smatra da mu je ugroženo pravo na imovinu, jer je „tuženik“ iskoristio nerazumno dugo trajanje postupka da ga ometa u korištenju njegovog prava, kao i da je došlo do umanjenja njegove imovine proizvoljnim tumačenjem zakonskih odredaba. b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da iz apelacijskih navoda proizlazi da su u pitanju navodi koji su izneseni i u zahtjevu za izvanredno preispitivanje, te je ukazao da nisu povrijeđena apelantova prava i predložio da se apelacija odbije.
17. Kantonalni sud je naveo da je pravilno primijenio pozitivnopravne propise i ukazao da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao.
18. Ministarstvo je navelo činjenično stanje predmeta, te je ukazalo da nisu utemeljeni apelantovi navodi.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlaštena službena osoba po svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Članak 266.
(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim, poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.
20. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima sukladno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 - OUS i 90/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravak, 70/07 i 9/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 41.
(1)Rješenje kojim je priznato pravo na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe, ortopedski dodatak, obiteljsku invalidninu, uvećanu obiteljsku invalidninu, doneseno u prvom stupnju podliježe reviziji.
(3)Revizija odlaže izvršenje rješenja.
(4)Ako protiv rješenja prvostupanjskog tijela nije izjavljen priziv, a revizija ne bude izvršena u roku od tri mjeseca od dana kada je kantonalno tijelo primilo predmet, smatra se da je revizija izvršena i da je dana suglasnost na rješenje. Članak 52. stavak 1.
Nalaz i mišljenje liječničkog povjerenstva iz članka 47. stavak 3. ovog Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrijebljen u postupku revizije zbog toga što je dan po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članku 41. ovog Zakona.
VI. Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 008502 13 Uvp od 26. listopada 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je primio presudu Vrhovnog suda 14. prosinca 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. prosinca 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se predmetni postupak odnosio na zahtjev za dozvolu izvršenja rješenja, odnosno pitanja apelantovih građanskih prava i obveza, te da su time članak II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi. a)U odnosu na osporene odluke
31. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
32. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant podnio Službi zahtjev da se donese zaključak o dozvoli izvršenja rješenja kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida, a koji je u konačnici obijen presudom Vrhovnog suda. Pri tome Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i redoviti sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a što se ni u jednom segmentu ne čini proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni prava, posebno zbog toga što su redoviti sudovi ispitali te navode, a koje apelant ponavlja i u apelaciji, i dali jasne i precizne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja u predmetnoj pravnoj stvari. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odnosu na apelantov navod iz zahtjeva za preispitivanje sudske odluke koji se odnosi na prijem rješenja od 19. listopada 2011. godine ukazao da je taj navod apelant prvi put istakao u zahtjevu za preispitivanje, što ne može imati utjecaja na drugačiju odluku tog suda. Dakle, Ustavni sud smatra da se u obrazloženjima osporenih odluka ne mogu pronaći elementi koji bi ukazali na proizvoljnost u postupanju tijela uprave i redovitih sudova.
33. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su tijela uprave i redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu pravnu stvar, te su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
35. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je apelant 12. svibnja 2010. godine podnio Službi zahtjev za dozvolu izvršenja rješenja, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 26. listopada 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina i pet mjeseci, što je razdoblje koje će Ustavni sud ispitati.
Analiza duljine postupka
37. U konkretnom slučaju radi se o predmetu pokrenutom po zahtjevu za dozvolu izvršenja rješenja. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta, jer je o ishodu tog postupka ovisilo izvršenje rješenja kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida i prava koja proizlaze iz tog statusa. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.
38. Ustavni sud zapaža da je, rješavajući o apelantovom zahtjevu za izvršenje rješenja, Služba donijela rješenje od 16. srpnja 2012. godine (nakon dvije godine i dva mjeseca) protiv kojeg je apelant podnio priziv o kojem je Ministarstvo odlučilo nakon nešto dulje od sedam mjeseci. Potom je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je okončan presudom tog suda od 24. rujna 2013. godine, dakle, u roku od oko sedam mjeseci. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je postupak po apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda pred Vrhovnim sudom trajao oko četiri godine i jedan mjesec za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za duljinu postupka, koji ima veći značaj za apelanta i koji je trajao oko sedam godina i pet mjeseci, u konkretnom slučaju snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke trajao oko četiri godine i jedan mjesec.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Apelant je predložio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 525,00 KM.
42. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
43. Apelant smatra da mu je u tijeku postupka povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko sedam godina i pet mjeseci, pri čemu je duljini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Vrhovni sud, kojem je trebalo više od četiri godine da odluči o zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, u predmetu koji je od velikog značaja za apelanta.
45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su sudovi dali detaljne i jasne razloge u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i na temelju toga, sukladno relevantnim zakonskim odredbama, zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za dozvolu izvršenja rješenja.
46. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević