Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1553/19 (M. K.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1553/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1553/19, rješavajući apelaciju Miodraga Kudića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miodrag Kudić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024586 18 Rev od 29. januara 2019. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024586 18 Gž2 od 18. septembra 2018.

godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024586 18 P2 od 15. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Kudić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 5. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 024586 18 Rev od 29. januara 2019. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024586 18 Gž2 od 18. septembra 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024586 18 P2 od 15. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH od 29. januara 2019. godine, obavezana je tužena Uprave za indirektno oporezivanje BiH da apelantu na ime naknade za vršenje dužnosti člana Upravnog odbora tužene isplati dospjele neisplaćene iznose naknade za period od februara 2016. do juna 2017. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade, te je obavezana tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da apelantu nisu isplaćivane naknade za rad u Upravnom odboru Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UO UIO) od 25. februara 2016. do 30. juna 2017. godine. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je ispravan zaključak drugostepenog vijeća da se u vezi isplate naknada za rad u UO UIO ne može primjenjivati Odluka o utvrđivanju visine naknade članovima UO UIO i posmatračima od 2. marta 2012. godine (propisivala isplatu mjesečne naknade članovima UO UIO) kao i Odluke (VM BiH) o kriterijima za utvrđivanje novčane naknade za rad u upravnim odborima, nadzornim i drugim odborima i drugim radnim tijelima iz nadležnosti institucija BiH iz 2009. i 2011. godine (propisuju da se njihove odredbe ne primjenjuju na UO UIO, odnosno da se ne primjenjuje Zakon na ovaj subjekt), zato što se podzakonskim aktima ne može derogirati zakonaka norma. Sud BiH je ukazao da je noveliranom odredbom člana 39. st. 3. Zakona o dopunama Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH iz 2015. godine propisano da članovi upravnih odbora, koji su zaposleni u institucijama koje se finansiraju iz budžeta institucija BiH,FBiH, RS, BD BiH i kantona, izuzimajući visokoškolske ustanove, nemaju pravo na naknadu za rad u takvim tijelima koji obavljaju tokom radnog vremena, te naglasio (s obzirom da je stupanjem na snagu ove zakonske odredbe prestao da postoji zakonski osnov za ranije odluke iz 2009. i 2011. godine VM BiH) da je samim tim prestao da postoji osnov i za odluku UO UIO iz 2012. godine. Sud BiH je naveo da se primjenom jezičkog tumačenja može utvrditi da su svi upravni odbori (uključujući i UO UIO BiH) obuhvaćeni ovom odredbom, te naglasio da je tužiteljev zahtjev neosnovan, jer mu je zakonom onemogućeno da prima naknadu za rad u UO UIO. Nadalje, Sud BiH je naveo da je i Odluka o utvrđivanju visine naknade članovima UO UIO i posmatračima od 28. jula 2017. godine (propisuje da članovi UO UIO [...] ostvaruju pravo na mjesečnu naknadu [...], nezavisno od činjenice eventualnog zaposlenja u institucijama koje se finansiraju iz budžeta) neprimjenjiva zbog kolizije s ciljem navedenog zakona.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmenom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1553/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio