Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/19 (A.B.,I.B. i D.B.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3085/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3085/19, rješavajući apelaciju A. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli A. B.,
I. B. i D. B. protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P
026234 18 Gž od 19. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. B., I. B. i D. B. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ankica Bundalo, zakonska zastupnica, podnijeli su 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 026234 18 Gž od 19. aprila 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđena je zaostavština iza ostavioca M.B., a po tužbi tužiteljica (M.B. i J.V.) protiv tuženih (apelanti, T.R i A.B.), te je odlučeno da su tuženi dužni tužiteljicama nadoknaditi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka, na prijedlog tužiteljica, doneseno rješenje o troškovima parničnog postupka kojim je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da je prvostepeni sud ocijenio da tuženi nisu dali povoda za pokretanje postupka, odnosno da je iz dokaznog postupka evidentno da je zbog identičnih ličnih podataka prednika tužiteljica i prednika tuženih (isto ime, isto prezime i isto ime oca) došlo do greške prilikom vođenja ostavinskih postupaka iza pravnih prednika tuženih. Naime, u ostavinsku imovinu iza pravnih prednika tuženih uvrštene su i nekretnine koje spadaju u ostavinsku imovinu iza pravnog prednika tužiteljica. Utvrđeno je da je osnovni uzrok zbog kojeg je došlo do navedenih grešaka način vođenja evidencije o vlasnicima, odnosno posjednicima nekretnina u zemljišnim knjigama i katastru gdje u konkretnom slučaju nije bilo upisanih drugih identifikacionih podataka, osim podataka koji su identični kod oba prednika, iz kojih razloga je bilo neophodno da se provede dokazni postupak. Prema stavu prvostepenog suda, kako tuženi nisu uzrokovali vođenje postupka, već je do istog došlo usljed nedostataka kod vođenja evidencija, to je po ocjeni tog suda bilo nepravično da se tuženi obavežu da tužiteljicama nadoknade troškove parničnog postupka, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove u skladu sa odredbama člana 386. i 389. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 386. stav 1. ZPP propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su tuženi izgubili parnicu, te prvostepeni sud odluku o troškovima postupka nije mogao donijeti prema razlozima pravičnosti, jer tako nešto nije propisano niti jednom odredbom ZPP koja regulišu troškove parničnog postupka. Osim toga, Okružni sud je naveo da su se tuženi upustili u raspravljanje i u cjelosti izgubili spor, zbog čega nije bilo mjesta da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o troškovima parničnog postupka primjeni odredbu člana 389. ZPP, jer tuženi nisu bili priznali tužbeni zahtjev.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, prigovaraju na odluku o troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević