Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/19 (Ž. P.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3173/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3173/19, rješavajući apelaciju Željka Pušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Pušić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 195542 19 Kž 2 od 3. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Pušić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 2. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 195542 19 Kž 2 od 3. juna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo Ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Istom presudom je apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo Laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZ FBiH, pa ga je sud osudio na novčanu kaznu u iznosu od 800,00 KM. Apelant je ujedno obavezan da plati troškove krivičnog postupka u dijelu u kome je donesena osuđujuća presuda, kao i da plati sudski paušal.

3. U toku postupka utvrđeno je da je apelant određenog dana u poslijepodnevnim satima, u neposrednoj blizini trgovine „Konzum“, nakon verbalne prepirke sa M.B., oštećenu A.K., koja im je prišla da vidi što se događa, iako svjestan da joj može nanijeti lake tjelesne ozljede, udario glavom u lijevi dio glave, tačnije u predjelu lijeve jagodične kosti, te joj nanio laku tjelesnu ozljedu u vidu nagnječenja glave lijeve jagodične kosti.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prvo iscrpno naveo iskaze svjedoka i vještaka, pa onda izvršio njihovu ocjenu i izveo odgovarajuće zaključke. Ovo se posebno odnosi na iskaze ključnih svjedoka S.A. i MB., kao i oštećene A.K., čije je iskaze, kako Kantonalni sud navodi, prvostepeni sud cijenio kako pojedinačno, tako i u vezi jedne sa drugim, te je obrazložio na temelju čega je utvrdio da je apelant postupio na način opisan u radnji izvršenja krivičnog djela Laka tjelesna ozljeda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio i iskaz svjedoka N.S., doktora koji je primio i pregledao oštećenu nakon što se javila u hitnu pomoć. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazu koji je taj svjedok dao na glavnom pretresu, iako je bilo određenih kontradiktornosti između tog iskaza i podataka koje je doktor u kritično vrijeme naveo u obrascu o povredi oštećene. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio i zbog čega nije poklonio vjeru iskazima svjedoka Š.M., N.K. i D.Ć. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenoj presudi iscrpno obrazloženo zbog čega je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke D.K., a ne vještaka B.H. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud sve ove iskaze svjedoka doveo u vezu sa materijalnim dokazima i tek ih je tada zajedno ocijenio. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, pa je nakon ocjene svih izvedenih dokaza dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu sa obranom apelanta zaključio da je apelant učinio krivično djelo za koje je optužen. Imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu, razloge iz prvostepene presude na osnovu kojih je sud našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i proturječnih, dokaza izvršenu od strane prvostepenog suda, Kantonalni sud nalazi da nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je po službenoj dužnosti ispitao da li postoji povreda krivičnog zakona propisana odredbom člana

313. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, pa je našao da su u radnjama apelanta sadržana bitna obilježja krivičnog djela Laka tjelesna ozljeda, a što je prvostupena presuda pravilno i obrazložila, da ne postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost apelanta, da nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja niti je u pogledu krivičnih djela koje su predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili postojanje svih bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela, pa su pogrešno utvrdili da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da su osuđujuću presudu zasnovali na pretpostavkama, umjesto da su primijenili princip in dubio pro reo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da nisu ostvareni bitni elementi krivičnog djela i da on nije učinio predmetno krivično djelo, kao i da su iskazi svjedoka kontradiktorni i da sud nije obrazložio ocjenu tih kontradiktornosti, te da sud nije međusobno ocijenio dva suprotna nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke) u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist optuženog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/19 (Ž. P.) | Sudska praksa | Aktio