Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2705/19 (M. F.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2705/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-2705/19, rješavajući apelaciju Marije Fekete, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Marija Fekete protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 152456 18 Gž 2 od 25. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 152456 15 P 2 od 30. siječnja 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marija Fekete (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće, koju zastupa Zlatko Tirić odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 1. srpnja 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 152456 19 Rev od 17. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 152456 18 Gž 2 od 25. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 152456 15 P 2 od 30. siječnja 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-6976/18 od 10. siječnja 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 152456 18 Gž 2 od 25. listopada 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica na osnovu dosjelosti stekla pravo vlasništva sa idealnim dijelom od 1/1 besteretno na obiteljskoj stambenoj zgradi - kući i temeljima staje izgrađeni na nekretnini, što su tužene (D.K., J.P., M.K., Lj.S., N.I.) dužne priznati i trpjeti da se apelantica na predmetnoj nekretnini upiše sa dijelom 1/1 besteretno, pošto se prethodno izvrši brisanje suvlasničkog udjela tuženih na navedenoj nekretnini, a u protivnom ova presuda bit će valjana izvršna isprava za taj upis i brisanje. Također, odbijen je i alternativni tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica građenjem stekla pravo vlasništva sa idealnim dijelom od 1/1 na porodičnoj stambenoj zgradi i temelju staje izgrađenoj na nekretnini, što su tužene dužne priznati i trpjeti da se apelantica na predmetnoj nekretnini porodičnoj stambenoj zgradi i štali upiše sa dijelom 1/1 besteretno, pošto se prethodno izvrši brisanje suvlasničkog udjela tuženih na navedenoj nekretnini, a u protivnom se nalaže ZK uredu Općinskog suda u Sarajevu da na osnovi ove presude po njenoj pravosnažnosti kao valjane izvrše isprave, izvrši taj upis i brisanje tuženih, uz naknadu troškova postupka.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je na predmetnoj nekretnini upisano državno vlasništvo, sa dijelom 1/1, te da su apelantica i tužene uknjižene sa pravom korištenja u određenim dijelovima. Dalje je Kantonalni sud naveo da se upis stvarnih prava u zemljišne knjige vrši na osnovu zahtjeva ovlaštene osobe, u ovom slučaju nositelja prava korištenja, a nesporno da ovakav zahtjev prethodno nije podnesen Zemljišnoknjižnom uredu, zbog čega apelantica u ovom parničnom postupku kojim traži utvrđenje prava vlasništva ne može polaziti od pretpostavke da pravo suvlasništva tuženih postoji, ukoliko to ne proizilazi iz zemljišnih knjiga (načelo upisa). Naime, odredbama članka 343. stavak 2. Zakona o stvarnim pravima je omogućeno da zemljišnoknjižni sud na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes dopusti brisanje društvenog vlasništva i prava korištenja, i izvrši upis prava vlasništva u korist osobe koja je kao nositelj prava korištenja upisana u zemljišnoj knjizi. Pri tome, je naveo da se upis prava vlasništva pokreće se podnošenjem zahtjeva u skladu sa odredbom člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama, te se može izvršiti samo na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes, a što je pravilo koje važi za sve upise koji se ne vrše po službenoj dužnosti. Kako je prema stanju u zemljišnim knjigama predmetna nekretnina u B vlasničkom listu upisana kao državno vlasništvo (dakle tužene nisu upisane kao suvlasnice predmetne nekretnine, nego sa pravom korištenja), Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno raspravio prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je od uticaja na osnovanost zahtjeva, te utvrdio da apelantica nije mogla postaviti tužbeni zahtjev (kao ni alternativni) prema tuženim, cijeneći navedeno stanje upisa u zemljišnim knjigama. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud cijenio da prvo i drugotužena nisu osporile tužbeni zahtjev, međutim, nedostatak pasivne legitimacije predstavlja materijalno pravni prigovor koji utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, zbog čega tužene nisu mogle priznati više prava nego što su same imale.

Apelacioni navodi

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije i pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2705/19 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio