Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2866/19 (Ž.Š.)
Odluka donesena 13. 11. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2866/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 11. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2866/19, rješavajući apelaciju Ž. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ž. Š.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 002351 15 Uvp od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002351 14 U od 5. oktobra 2015. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ 3/2- 1048128211 od 30. oktobra 2014. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za ZHK broj 01048128211 od 2. avgusta 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 13. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 002351 15 Uvp od 4. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002351 14 U od 5. oktobra 2015. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ 3/2-1048128211 od 30. oktobra 2014. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba za ZHK broj 01048128211 od 2. avgusta 2013. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu od 5. oktobra 2015. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje) od 30. oktobra 2014. godine. Tim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tuženog od 2. avgusta 2013. godine kojim je apelantu određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka o spisu proizilazi da je apelant ranije ostvario pravo na povoljniju starosnu penziju po Uredbi o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske FBiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane, te da je u trenutku prvog ostvarivanja prava na penziju posjedovao čin „bojnika“. Rješenjem tuženog iz 2013. godine utvrđen mu je novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije. Vrhovni sud je naveo da prema stanju stvari prvostepeni sud nije povrijedio zakon ili drugi propis, niti pravila postupka koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Naime, Vrhovni sud je naveo da su rješenja prvostepenog i drugostepenog tuženog organa donesena na osnovu odredbi člana 3, 5, 6. stav 7. i 11. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Postupajući u skladu sa citiranim zakonskim odredbama prvostepeni organ je predmetnim privremenim rješenjem iz 2013. godine izvršio ponovni obračun penzije za apelanta i tim rješenjem, koje je prethodilo osporenom rješenje tuženog, izvršen je preračun penzije u skladu sa odredbama člana 5. i 6. navedenog zakona. Zbog toga se svi navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke o nezakonitosti odluka tuženog i prvostepenog suda ukazuju neosnovanim, jer su odluke donesene na osnovu dokaza u spisu i podataka iz matične evidencije tuženog u skladu sa jasnim zakonskim odredbama koje se primjenjuju u konketnoj upravnoj stvari. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je i ostale navode apelanta ocijenio kao neosnovane i odlučio kao u izreci presude.
Apelacioni navodi
4. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u ovom predmetu zakon primjenjen retroaktivno, a ističe i da je tuženi postupao po prvostepenom rješenju prije nego je ono postalo pravosnažno.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević