Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1094/18 (D. M. i D. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1094/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1094/18, rješavajući apelaciju Dušana Malića i Dušanke Miletić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Malića i Dušanke Miletić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 040285 17 Gž 2 od 13. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Malić i Dušanka Miletić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Goran Marić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 20. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 040285 17 Gž 2 od 13. decembra 2017. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 040285 17 P 2 od 21. augusta 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ih je ZP „Elektrokrajina“ a.d. Banjaluka, Radna jedinica „Elektrodistribucija“ Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena) smetala u mirnoj državini – posjedu nekretnina, pobliže preciziranih u dispozitivu rješenja, na način što je tužena u periodu od 9. do 13. oktobra 2015. godine na parceli koja je u posjedu apelantice, postavila drveni stub u gornjem dijelu parcele, te postavila drveni stub na srednjem dijelu parcele apelanta, a betonski stub postavila na vrhu i na granici te parcele apelanta, te duž tih stubova montirala samonosivi električni kabal (20 kw), a sve prikazano na slici lica mjesta vještaka geodetske struke od maja 2016. godine, koja je sastavni dio tog rješenja. Također, odbijen je i zahtjev apelanata da se naloži tuženoj da uspostavi stanje državine - posjeda, koje je postojalo prije 9. oktobra 2015. godine, na način da ukloni postavljena dva drvena stuba i betonski stub, kao i samonosivi električni kabal i dovede zemljište u prvobitno stanje, te da se ubuduće uzdrži od ovakvih ili sličnog činjenja, pod prijetnjom zakonskih posljedica, kao i zahtjev apelanata da im tužena naknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke jer je on na skici lica mjesta pokazao trasu dalekovoda i mjesto gdje su postavljeni drveni stubovi na koje je obješen samonosivi kabal, a koji su pričvršćeni na betonske nosače preko parcela apelanata. Nadalje, istaknuto je da prema odredbi člana 303. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, državina je faktička vlast na stvari. Također, ukazano je da smetanje državine predstavlja svaki akt, kojim se onemogućava ili ometa normalno vršenje faktičke vlasti na stvari, a može se izvršiti radnjama oduzimanja ili smetanja državine. Isto tako, navedeno je da se u parnici za smetanje državine raspravlja samo o činjenici posljednjeg stanja državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca i nije potrebno utvrđivati postojanje namjere da se smeta tuđi posjed, već je dovoljno da postoji svijest, znanje da se preduzetim radnjama smeta tuđi posjed. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je nesporno postavljanje elektrovoda na parcelama apelanata i montiranje samonosivog električnog kabla, sve pobliže opisano u dispozitivu rješenja. Također, ukazano je da prema odredbi člana 313. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavljanje stanja državine, kako je bilo u času smetanja državine, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Isto tako, navedeno je da ako se ne može narediti uspostava pređašnjeg posjedovnog stanja, odnosno izreći zabrana budućeg smetanja, onda se tužbeni zahtjev mora odbiti. Pored toga, istaknuto je da sama činjenica da je izvršen čin smetanja posjeda sama po sebi nema nikakav značaj. Najzad, Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka (K.T., B.Č., T.Ć., B.Ć., N.Ć. i Ž.S.) kao vjerodostojne, cijeneći da su vjerno iznijeli svoja zapažanja na okolnosti postojanja ranijeg dalekovoda i postavljanja novog dalekovoda. Naime, ukazano je da se njihovi iskazi podudaraju u bitnim segmentima, pa se na osnovu njihovog svjedočenja može steći uvjerenje da je već postojeći dalekovod uništen i demontiran i da je postavljanjem stubova i montiranjem samonosivog električnog kabla obnovljen dalekovod.
4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da proizilazi da se ne može usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđenje da je samo počinjeno smetanje državine, bez istovremenog izricanja vraćanja, ili uspostavljanja ranije državine, ili zabrane daljeg smetanja. Prema tome, ukazano je da sama činjenica da je izvršen čin smetanja državine nema nikakav značaj, jer se u parnici za smetanje državine izuzetno neće dozvoliti uspostava pređašnjeg državinskog stanja, ako za to postoji izrazita ili znatna društvena opasnost. Budući da je na navedeni dalekovod priključeno pet do šest hiljada potrošača u općinama Jezero i Kupres, što samo po sebi ima veliki značaj, Osnovni sud je naveo da se tada neće dozvoliti uspostava pređašnjeg državinskog stanja uslijed postojanja gore navedenih razloga, odnosno necjelishodnosti.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 P 040285 17 Gž 2 od 13. decembra 2017. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
6. Okružni sud je u obrazloženju rješenja citirao odredbu člana 303. stav 1. Zakona o stvarnim pravima i naveo da je, po ocjeni tog suda, prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Nadalje, Okružni sud je naveo da tužba za smetanje državine – posjeda, nije tužba za utvrđivanje nego kondemnatorna tužba, jer se njome obavezuje tuženi da uspostavi ranije posjedovno stanje, te mu se ujedno zabranjuje dalje uznemiravanje posjeda. Također, Okružni sud je citirao i odredbu člana 313. stav 4. Zakona o stvarnim pravima i ukazao da polazeći od činjenice da nije moguće usvojiti samo zahtjev apelanata za utvrđenje da je počinjeno smetanje državine, bez istovremenog izricanja vraćanja ili uspostavljanja ranije državine, prvostepeni sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata primjenom navedene zakonske odredbe. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što se u predmetnoj parnici ne može dozvoliti uspostava pređašnjeg državinskog stanja, obzirom da je na navedeni dalekovod priključeno, prema utvrđenju prvostepenog suda, pet do šest hiljada potrošača u općinama Jezero i Kupres, što samo po sebi ima veliki značaj.
7. Na kraju, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), savjesno i brižljivo ocijenio svaki od provedenih dokaza zasebno i sve dokaze zajedno, kako bi, na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane. Nadalje, ukazano je da je za takav svoj stav prvostepeni sud dao objektivno prihvatljivo obrazloženje u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP, koje je kao pravilno u cijelosti usvojio i drugostepeni sud. Također, istaknuto je da pri tome nije povrijeđena ni odredba člana 123. ZPP, obzirom da je prvostepeni sud, slobodnom ocjenom dokaza, utvrdio činjenice, na osnovu kojih je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata. Isto tako, Okružni sud je naveo da je činjenično stanje u konkretnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno, na koje utvrđenje je pravilno primijenjeno i materijalno pravo, naprijed navedene odredbe Zakona o stvarnim pravima. Također, istaknuto je da je prvostepeno rješenje zasnovano na odredbi člana 313. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, pa je neosnovan žalbeni prigovor apelanata da obrazloženje rješenja ne sadrži materijalnu normu primjenom koje je odbijen tužbeni zahtjev apelanata i da je, na taj način, povrijeđena i odredba člana 191. stav 4. ZPP. Osim toga, Okružni sud je istakao da je istom trasom prolazio dalekovod, pa se u tom smislu žalbeni prigovor apelanata ukazuju neosnovanim. Najzad, navedeno je da je pribavljanje građevinske dozvole i tehničke dokumentacije, te upotrebne dozvole neophodno, ali to nije predmet ove parnice.
8. U predmetnoj apelaciji, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Također, apelanti tvrde da Okružni sud nije svoju presudu obrazložio, jer nije dao obrazloženje da u konkretnom slučaju postoji javni interes i da je postupanje države zakonito (apelanti ukazuju da tužena za navedene radove nije imala odobrenja i dozvole od državnih organa). Nadalje, apelanti ukazuju da je postavljanjem navedenog dalekovoda izgrađen potpuno novi objekat, jer je stari vod od 10 kw skinut u potpunosti 1992. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelanti, u suštini, nalaze u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena odluka sadrži dovoljno jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević