Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/19 (J. O. i drugi)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3144/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3144/19, rješavajući apelacije Joze Oreča i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jozo Oreč protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 027174 18 Rev od 6. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 027174 15 Gž od 7. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 027174 13 P od 3. marta 2015. godine;
Stipe Mihaljević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 P 025995 18 Rev od 16. maja 2019. godine;
LJ. B., A.B. i D.B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 46 0 P 058716 16 Rev od 18. aprila 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3144/19
1. Jozo Oreč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Mladen Marinčić advokat iz Livna, podnio je 31. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 027174 18 Rev od 6. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 027174 15 Gž od 7. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 027174 13 P od 3. marta 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je tužitelj („Import Export Dule" d.o.o. Kiseljak) temeljem kupoprodajnih ugovora od 28. aprila 2011. godine i 24. septembra 2012. godine postao vlasnik dijela nekretnina (pobliže označenih u izreci prvostepene odluke), te da je apelant dosljedno ovom utvrđenju dužan trpjeti da se od ostatka prve parcele izdvoji dio površine, dok je apelant u odnosu na drugu parcelu dužan trpjeti da se izvrši usklađivanje stanja u tehničkom dijelu katastra u pogledu granica te parcele sa stanjem na terenu (na način pobliže u izreci prvostepene odluke). Također, obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj (kupac) i apelant (prodavac) 28. aprila 2011. godine zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina (k.č.br. 2019/17), da je izvršeno cijepanje parcele na licu mjesta u cilju izdvajanja samo kupljenog dijela (na parceli se nalazili apelantovi stambeni i pomoćni objekti koji nisu predmet prodaje), da su stranke nakon toga sačinile novi ugovor o kupoprodaji 24. septembra 2012. godine (koji je u cijelosti izvršen), te da je tužitelj na kupljenoj nekretnini izgradio proizvodnu halu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je vezan utvrđenim činjeničnim stanjem (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), te da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili tužiteljev zahtjev. Pri tome, Vrhovni sud je naglasio da tužitelj ima pravni interes da se na osnovu punovažnog ugovora o kupoprodaji upiše kao vlasnik predmetne nekretnine u traženoj površini (član 23. u vezi sa članom 38. stav 1. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima i članom 5. u vezi sa članom 41. Zakona o zemljišnim knjigama), kao i da traži da apelant trpi radnje u odnosu na drugu parcelu (član 124. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da (suprotno apelantovim navodima) ne stoji povreda odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, te naglasio da apelant ne može svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi, te da je drugostepeni sud cijenio sve odlučne žalbene navode i da je za svoju odluku dao odgovarajuće razloge (član 8., te član 231. u vezi sa članom 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku).
2. AP-3161/19
4. Stipe Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 1. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 025995 18 Rev od 16. maja 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi naspram tuženih (Općina Livno i K.T.) da je apelant jedini i isključivi vlasnik (pravo korištenja), koje pravo je stekao dosjelošću, na nekretnini pobliže označenoj u izreci prvostepene odluke, što su tuženi dužni priznati te trpiti da se u zemljišnim knjigama temeljem ove presude izvrši promjena prava korištenja sa drugotuženog K.T. na ime apelanta sa 1/1, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su apelant (kupac) i J.T. (prodavac) 1972. godine zaključili ugovor o kupoprodaji nekretnina (u naravi gradsko građevinsko zemljište), koje su nacionalizovane (uknjižene kao državno vlasništvo) kojim J.T. prenosi na apelanta pravo korištenja, te da se apelant nalazi u posjedu ovih nekretnina duže od 40 godina. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da vrijeme potrebno za sticanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (10. oktobra 1995. godine) pa ubuduće. Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se nisu ispunili uvjeti propisani članom 32. st. 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno da apelant dosjelošću nije stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, jer od 10. oktobra 1995. godine do 19. marta 2013. godine (dan podnošenja tužbe) nije proteklo vrijeme od 20 godina savjesnog posjeda spornih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da je na predmetnim nekretninama prednik tuženog imao ustanovljeno pravo korištenja zemljišta, koje se nije moglo zasebno prenositi na druga lica (član 6. stav 3. Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera), pa se nisu ispunili uvjeti iz člana 32. stava 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva na tim nekretninama protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da apelant slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda ne može osnovano suprostaviti svoju ocjenu dokaza, a naročito kada ona uključuje i prigovore činjenične prirode (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), te naglasio da je obrazloženje drugostepene u skladu s odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
3. AP-3240/19
7. LJ. B., A.B. i D.B. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelantice), koje zastupa Nedjeljko Ripić advokat iz Mostara, podnijele su 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 46 0 P 058716 16 Rev od 18. aprila 2019. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su apelantice temeljem dodjele i dosjelosti vlasnice sa po 1/3 dijela nekretnine, pobliže označene u izreci prvostepene odluke, što je tuženi (JP „Elektroprivreda HZ I IB” d.d. Mostar, Distribucijsko područje „Centar"' Novi Travnik) dužan priznati te trpiti upis prava vlasništva apelantica u zemljišnim i drugim javnim knjigama, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova (koje veže revizijski sud) proizlazi da je prednik apelantica Z.B. (suprug prvoapelantice, a otac drugo i trećeapelantice) kao zaposlenik tuženog 1997. godine doživio nesreću na poslu usljed koje je ostao 100% invalid. Vrhovni sud je dalje naveo da je tuženi 23. juna 1999. godine kupio objekat od M.H., da je 30. jula 1999. godine donio odluku kojom je odobrio upotrebu novčanih sredstava u određenom iznosu na ime rješavanja stambenog pitanja Z.B.. Zatim, da je (nakon što je ovim sredstvima izvršio opravku i adaptaciju objekta) 1999. godine u ovaj objekat uselio Z.B. i njegovu porodicu, te da apelantice od smrti Z.B. (2005. godine) nesmetano koriste objekat za stanovanje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi (suprotno navodima apelantica) još u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva (istakao da je vlasnik predmetnog objekta, da je vlasništvo stekao temeljem pravno valjanog ugovora o kupoprodaji, te da je objekat dao samo na korištenje svom teško povrijeđenom radniku i njegovoj porodici). Vrhovni sud je naveo da (suprotno navodima apelantica) nema uslova za primjenu odredbe člana 58. stav 1. i
2. Zakona o stvarnim pravima FBiH, zato što sticanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću protekom deset godina pretpostavlja zakonit (a što u konkretnom nije bio slučaj) i savjestan posjed, te naglasio da je pravilno drugostepeni sud zaključio nije bilo uslova za sticanje prava svojine predmetne nekretnine po ovom osnovu (sve i kada bi se prihvatila tačnom tvrdnja apelantica da su bile savjesne). Također, Vrhovni sud je naveo da nije posebno obrazlagao ostale navode apelantica jer nisu od odlučnog značaja (član 231. u vezi sa članom 253. Zakona o parničnom postupku). Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3144/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, dok je apelant u predmetu broj AP-3161/19 istakao da odluke redovnih sudova ne zadovoljavaju standar obrazložene odluke. Osim toga, apelant u predmetu broj AP-3144/19 se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević