Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-185/19 (D. T. i P. V.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Građevinska dozvola
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-185/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-185/19, rješavajući apelaciju Danice Tešanović i Predraga Vokića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Danica Tešanović i Predrag Vokić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190199 17 Gž 2 od 25. kolovoza 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190199 16 P 2 od 13.
veljače 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Tešanović i Predrag Vokić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 11. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190199 18 Rev od 18. listopada 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 190199 17 Gž 2 od 25. kolovoza 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 190199 16 P 2 od 13. veljače 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-64/18 od 31. siječnja 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 190199 17 Gž 2 od 25. kolovoza 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je ništav Ugovor o prodaji nekretnina, koji je zaključen, obrađen i ovjeren od strane notara, zaključen između drugotuženog (Z.R.) i trećetuženog (M.I.R.) kao prodavača i prvoapelantice (prvotužene) kao kupca, prema kojem ugovoru su drugo i trećetuženi prodali privremeno pravo korištenja od po 1/2 dijela, a prvoapelantica to pravo kupila sa 1/1 dijela, na spornim nekretninama, pa je određeno da su tuženi dužni trpjeti, da se na osnovu prvostupanjske presude uspostavi prethodno zemljišnoknjižno stanje upisa titulara prava privremenog korištenja, kakvo je stanje bilo prije zemljišno - knjižnog prenosa tog prava, na osnovu navedenog ugovora o prodaji nekretnina. Dalje je naloženo prvoapelantici i drugoapelantu (kao četvrtotuženom), vlasniku Samostalne ugostiteljske radnje, da predaju u suposjed tužitelju (J.Č.) i omoguće nesmetano izvršavanje suposjeda na dijelu spornih parcela, tako što će ukloniti sve elemente improvizirane ograde i ograde kojom se na bilo koji način ograđuje taj dio parcele od ostatka parcele, te ukloniti prostirke, tzv. vještačke trave, baštenske stolove, stolice, šank, suncobrane, nastrešnice, rasvjetu i drugu vrtnu i ugostiteijsku opremu i ambalažu. Također, obvezani su tuženi da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke i dopune nalaza, koji je u cjelosti prihvatio prvostupanjski sud, a stranke nisu imale suštinskih prigovora, proizilazi da sporne parcele predstavljaju zemljište koje služi za redovnu uporabu objekta izgrađenog na spornim parcelama, u kojem su tužitelj i prvoapelantica upisani kao nositelji prava vlasništva na posebnim dijelovima zgrade, tj. na stanovima, te da to zemljište služi objektu kao cjelini, odnosno svim etažnim vlasnicima objekta. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u skladu s odredbama članka 330. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem stekstu: ZSP), uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade, pa je vlasnik zgrade, koji je pribavio odobrenje za građenje, odnosno odobrenje za uporabu objekta, stekao pravo vlasništva i na gradskom građevinskom zemljištu, koje je potrebno za redovnu uporabu te zgrade, a u skladu sa Regulacijskim planom. Dalje je Okružni sud naveo da je odredbama članka 109. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice. Pri tome, je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, da je tužitelj zainteresirana osoba. Nadalje, Okružni sud je naveo da je jedinstvo zemljišta i zgrade, ustanovljeno Zakonom o građevinskom zemljištu (iz 2003. godine), tako da je u slučaju postojanja zgrade i upisanog prava vlasništva na zgradi, vlasnik (odnosno vlasnici) zgrade, stiču i pravo vlasništva na zemljštu pod zgradom, u onoj površini zemljišta koje je regulacionim ili planom parcelacije utvrđeno, da služi za redovnu upotrebu tog objekta (članak 39. Zakonom o građevinskom zemljištu). Osim toga, naveo je da je na taj način je ustanovljeno pravno jedinstvo nekretnine (zgrade i zemljišta) i isto više nije moguće razdvojiti na način da jedan subjekt bude vlasnik zgrade, a drugi građevinskog zemljišta, odnosno na istom se pravo vlasništva putem prometa može prenositi samo zajedno sa zgradom (članka 41. Zakonom o građevinskom zemljištu). S obzirom da su tuženi (prvoapelantica, drugo i trećetuženi) izvršili promet spornog zemljišta, suprotno naprijed navedenim zakonskim odredbama, Okružni sud je naveo da je predmetni ugovor o prodaji nekretnina ništav. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pravilna i zakonita odluka kojom je naloženo tuženim da predaju tužitelju u suposjed sporni dio nekretnine, u skladu sa odredbama članka 48. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima. Konačno, Okružni sud je naveo da ostali žalbeni prigovori tuženih, ne mogu biti od utjecaja na drugačiji ishod ove parnice.
Apelacioni navodi
5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da se drugostupanjski sud uopće nije osvrnuo na žalbene prigovore ili ih je samo paušalno i proizvoljno odbio, suviše uopćeno prihvatajući argumentaciju prvostupanjskog suda, što ne zadovoljava kriterija prava na pravično suđenje i obrazložnu odluku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na navode apelanata da Okružni sud nije odgovorio na sve njihove navode iz žalbe, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obvezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode apelanata, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević