Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3182/19 (S. M.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nije krivična optužba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3182/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3182/19, rješavajući apelaciju Samira Mukinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Mukinovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 360731 19 Pžp od 23. jula 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Mukinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Damir Alić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Pr 360731 19 Pžp od 23. jula 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 10. jula 2019. godine apelantu, kao učiniocu nasilja u porodici (na način pobliže opisan u izreci rješenja), na osnovu člana 9. stav 1. tačka 2), te čl. 12. i 19. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 20/13) izrečena je zaštitna mjera zabrane približavanja ocu S. M. i majci B. M. na udaljenosti od 10 metara u trajanju od šest mjeseci. Osim toga, određeno je da je apelant dužan postupiti u skladu sa izrečenom zaštitnom mjerom u smislu člana 45. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, a da će izrečenu zaštitnu mjeru provesti Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, PU Tuzla, PS Istok, te da izrečena zaštitna mjera počinje teći od dana donošenja rješenja. Također, određeno je da žalba ne odlaže izvršenje rješenja, kao i da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava.
3. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 10. jula 2019. godine, Kantonalni sud je donio rješenje od 23. jula 2019. godine kojim je predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud detaljno obrazložio svoj stav o načinu vršenja nasilja u porodici iz člana 7. stav. 2. tač. 1), 2), 4) i 5) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Nadalje, da je prilikom odlučivanja o vrsti zaštitnih mjera i dužini trajanja mjera koje je izrekao ožalbenim rješenjem, prvostepeni sud pravilno ocijenio da je porodici neophodno obezbjediti uslove da svaki član porodice uživa u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti i da je protiv učinioca nasilja u porodici neophodno poduzeti mjere kako bi se spriječilo i suzbilo nasilje i otklonile posljedice učinjenog nasilja i time zaštitile žrtve nasilja u porodici. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je neophodno osigurati nužnu zaštitu psihičkog i fizičkog integriteta apelantovog oca i majke, kao žrtava nasilja u porodici i zaštite njihovog zdravlja.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
7. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu rješenjem suda apelantu izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvama nasilja u porodici, a u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, treba utvrditi da li se konkretni postupak smatra postupkom u kojem se odlučivalo o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u okviru autonomnog značenja koje ovaj pojam ima prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se svakom garantira da prilikom utvrđivanja […] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
8. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) , kao i svoju praksu, da je «krivična optužba» autonomni koncept, tj. neko djelo koje u domaćem zakonu nije klasificirano kao krivično djelo može ipak pokrenuti pitanje «krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative, po svojoj prirodi, prije krivični nego građanski – da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja (vidi Evropski sud, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislative krivični mora se razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: (a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprječavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; (b) ako postoji cilj sprječavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (pitanje vinosti) i (c) koja visina kazne se može nametnuti.
9. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantu izrečena „zaštitna mjera“ zabrane približavanja žrtvama nasilja, odnosno apelantovom ocu i majci, a u skladu sa odredbama člana 9. stav 1. tačka 2), te čl. 12. i 19. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primijeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da je već razmatrao identično pravno pitanje. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP- 2813/13 od 12. februara 2014. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključio da postupak izricanja zaštitnih mjera, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici ne uživa garancije prava na pravično suđenje, budući da se u predmetnom postupku ne odlučuje o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta, jer je svrha tih mjera preventivna i ne uključuje pitanje vinosti, jer se ne odlučuje o krivici počinioca nasilja, niti mu se u tom postupku izriče sankcija. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda vezanih za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije poziva na obrazloženje i razloge navedene u spomenutoj odluci broj AP-2813/13. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda apelant nije naveo u čemu se ogleda povreda navedenog prava. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se osporenom odlukom ni na koji način ne pokreću pitanja prava na ličnu slobodu i sigurnost i da nema ničega što bi moglo voditi zaključku da je povreda navedenog prava u konkretnom slučaju moguća. Dakle, budući da se u predmetnom postupku se nije odlučivalo o apelantovim pravima garantovanim članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević