Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3244/19 (A. N.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3244/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3244/19, rješavajući apelaciju Azemine Nukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azemina Nukić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 017542 18 U od 6. juna 2019. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-30-3-2390/17 od 17.

januara 2018. godine i Zaključka Općine Banovići broj 04-31-2515/17 od 9. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azemina Nukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ševkija Šehić, advokat iz Živinica, podnijela je 9. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 017542 18 U od 6. juna 2019. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-30-3-2390/17 od 17. januara 2018. godine i Zaključka Općine Banovići broj 04-31-2515/17 od 9. oktobra 2017. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja tužene (Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove) od 17. januara 2018. godine kojim je odbijena žalba apelantice protiv zaključka Općine Banovići od 9. oktobra 2017. godine. Tim zaključkom je zbog nenadležnosti za rješavanje odbačen zahtjev apelantice kojim je tražila da se oglasi ništavim rješenje Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama Općine Banovići (u daljnjem tekstu: Komisija) od 4. februara 2014. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjenica predmeta slijedi da je rješenjem Komisije od 4. februara 2014. godine apelantica prenijela pravo raspolaganja i vlasništva na nekretninama koje je ona tada posjedovala i koje su bile njeno vlasništvo, na E.N., s tim da je zadržala pravo korištenja i uživanja. Na navedeno rješenje apelantica nikad nije uložila žalbu, tako da je isto postalo pravosnažno, na osnovu čega se E.N. upisao kao vlasnik stana 1/1, a apelantica zadržala pravo doživotnog korištenja i uživanja. Kantonalni sud je naveo da je članom

79. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisano da se žalbom može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta, a da se u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može u roku od 30 dana po prijemu rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da ni prvostepeni organ, ni tužena nisu nadležni da odlučuju o pitanjima koja se tiču utvrđivanja stvarnih prava na nekretninama, pa samim tim nisu bili nadležni ni za odlučivanje o ništavosti rješenja koje je donijela Komisija. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju stvarnih prava na nekretninama, zbog čega smatra da u daljem postupku apelantica može podnijeti tužbu kod nadležnog suda u parničnom postupku, budući da Komisija nije ni bila nadležna za odlučivanje o utvrđivanju prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su upravni organi trebali riješiti po njenom zahtjevu za oglašavanjem ništavim predmetnog rješenja, te da u sudskom postupku ne bi imala adekvatnu pravnu zaštitu svojih prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom parničnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, te prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3244/19 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio