Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-169/19 (ZLATNIK d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Sudska nagodba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-169/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-169/19, rješavajući apelaciju ZLATNIK d.o.o. Tuzla, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ZLATNIK d.o.o. Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 075190 17 Rev od 30. listopada 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 075190 13 Pž od 25. listopada 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 075190 11 Ps od 25. travnja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZLATNIK d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 11. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 075190 17 Rev od 30. listopada 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 075190 13 Pž od 25. listopada 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 075190 11 Ps od 25. travnja 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništava i bez pravnog djelovanja vansudska nagodba zaključena između apelanta i tuženog („Centralno grijanje“ d.d. Tuzla), te da se obaveže tuženi da po osnovu stečenog bez osnova isplati apelantu određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se apelantov tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je vlasnik poslovnog prostora kao zakupodavac dao suglasnost za zaključenje ugovora o ustupanju prava i obveza na strani zakupoprimaca između ranijeg zakupoprimca i apelanta, kojim će se sva prava i obveze sa ranijeg zakupoprimca prenijeti na apelanta. Dalje je naveo da je apelant nakon započinjanja s radom, opomenut pred isključenje isporuke toplotne energije, čija je isporuka nakon toga isključena, a apelant i tuženi su nakon toga postigli vansudsku nagodbu, kojom se apelant obvezao platiti navedeni dug kao dužnik – korisnik. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da vansudska nagodba nije ništava u smislu odredaba članka 52. Zakona o obligacionim odnosima (Ništavost ugovora zbog osnova) (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da nema uvjeta za primjenu odredaba člana 210. stav 1. ZOO (Stjecanje bez osnova), jer se ne radi o stjecanju bez osnova na strani tuženog. Vrhovni sud je naveo da je pravilno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se apelant ne može pozivati na prinudu, odnosno prijetnju, jer je to razlog relativne ništavosti ugovora, a apelant nije zahtijevao poništenje vansudske nagodbe. Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbama članka 211. ZOO određeno je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je uplatio da bi izbjegao prinudu. S tim u vezi, naveo je da apelant nije zadržao pravo da zahtijeva vraćanje, zbog čega apelant nema pravo zahtijevati vraćanje plaćenog neovisno o tome jesu li ispunjene pretpostavke o stjecanja bez osnova. Naime, Vrhovni sud je naveo da je vršeći plaćanje duga po osnovu grijanja apelant učinio izdatak za drugoga, pa to što je platio tuđi dug, može zahtjevati u posebnoj parnici od ranijih korisnika pružene usluge. Konačno, Vrhovni sud je naveo da opomena pred isključenje grijanja u poslovnom prostoru nema značenje prinude, odnosno prijetnje, u smislu odredaba članka

60. ZOO, s obzirom da prijetnja kao oblik prisile ili prinude postoji samo u onom slučaju ako se radi o nedopuštenoj prijetnji koja izaziva opravdan strah kod druge strane, tako da je ona zbog toga prisiljena sklopiti ugovor.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primjenili pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili primjenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-169/19 (ZLATNIK d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio