Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3218/19 (M. D.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Testament
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3218/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3218/19, rješavajući apelaciju Maide Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Maida Delić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 O 044864 19 Gž 3 od 3. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Maida Delić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnijela je 6. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 O 044864 19 Gž 3 od 3. juna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, u ostavinskom postupku iza umrle D.P. utvrđena je zaostavština, kao testamentarna nasljednica iza umrle, na preciziranoj nekretnini – stanu, proglašena je E.H. sa 1/1 dijelom, dok su kao zakonske nasljednice iza umrle, na ostatku zaostavštine, proglašene apelantica sa 7/8 dijelom i Z.I. sa 1/8 dijelom.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je proveden ostavinski postupak iza umrle D.P., te je utvrđeno da je iza umrle ostala određena imovina. Takođe je utvrđeno da je ostaviteljica svoju imovinu koja se odnosi na precizirani stan testamentom ostavila E.H. Nadalje je utvrđeno da je na ostavinskoj raspravi apelantica, koja je zakonska nasljednica, osporila testament, te ju je prvostepeni sud uputio da pokrene parnični postupak za osporavanje zakonitosti testamenta. Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu, ali je postupak okončan pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Zenici, kojim se tužba smatrala povučenom. Nasljednica E.H. je podneskom predložila da se postupak nastavi i donese rješenje o nasljeđivanju, što je sud i učinio. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 229. stav 2. tačka 1. Zakona o nasljeđivanju, koji je važio u vrijeme otvaranja naslijeđa, propisano da će sud prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom naročito ako su sporne činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta i odnos nasljednika i ostavioca na osnovu koga se po tom zakonu nasljeđuje. Dok iz odredbi člana 232. stav 3. istog zakona proizilazi da ako stranka u određenom roku ne postupi po rješenju suda, prekid postupka trajat će dok parnica pred sudom, odnosno postupak pred organom uprave ne budu pravosnažno završeni. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj situaciji nasljednica upućena na parnicu radi osporavanja testamenta, ista je podnijela tužbu, ali je parnični postupak okončan donošenjem procesnog rješenja o povlačenju tužbe. Dakle, kako je Kantonalni sud istakao, u predmetnom postupku nije utvrđena ništavost testamenta koja se mogla dokazivati samo u parničnom postupku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud je potpuno i pravilno odlučio u pobijanom rješenju, o čemu je naveo detaljno obrazloženje, koje u cijelosti prihvata i taj sud.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je sud pogrešno i nezakonito imovinu iza umrle D.P. rasporedio prema zajedničkom testamentu nje i njenog supruga, budući da Zakon o nasljeđivanju ne poznaje institut zajedničkog testamenta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević