Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2162/18 (N. V.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Služnost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2162/18
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2162/18, rješavajući apelaciju Nade Vasiljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnijela Nada Vasiljević.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 023148 17 Gž od 29. novembra 2017. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantici Nadi Vasiljević isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nade Vasiljević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 023148 17 Gž od 29. novembra 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nada Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnijela je 13. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 023148 17 Gž od 29. novembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), M. V. (u daljnjem tekstu: prvotužena), M. V. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), D. B. (u daljnjem tekstu: trećetužena) i D. D. (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) zatraženo je 9. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 16. augusta 2019. i 22. augusta 2019. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
5. Apelanticin prednik N. V. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je predmetnu tužbu 6. juna 2001. godine.
6. Osnovni sud je 28. septembra 2002. godine donio prvostepenu presudu.
7. Tužilac je 2. oktobra 2002. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude.
8. Okružni sud je 8. septembra 2004. godine donio rješenje kojim se žalba uvažava, prvostepena presuda ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. Osnovni sud je 5. decembra 2007. godine donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom (zato što na zakazano ročište nije pristupio uredno pozvani tužilac).
10. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud je rješenjem od 19. juna 2008. godine uvažio žalbu, ukinuo navedeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Osnovni sud je 28. septembra 2009. godine donio prvostepenu presudu.
12. Okružni sud je, odlučujući o žalbi drugotuženog, 28. septembra 2010. godine donio presudu kojom je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje (zato što nisu utvrđene činjenice da li je apelantica faktički koristila služnost prolaza preko parcela tuženih i da li su se tuženi tome protivili).
13. Osnovni sud je u periodu od 22. novembra 2011. do 27. oktobra 2014. godine pet puta odgodio zakazana ročišta.
14. Tužiočev punomoćnik je podneskom od 9. maja 2014. godine obavijestio sud da je tužilac umro 19. oktobra 2013. godine, pa je daljnji tok postupka preuzela apelantica kao njegova zakonska nasljednica.
15. Osnovni sud je 28. oktobra 2016. godine donio prvostepenu presudu.
16. Apelantica je 18. aprila 2017. godine izjavila žalbu protiv prvostepene presude, te podneskom od 15. septembra 2017. godine predložila da prvostepeni sud dostavi predmetni spis na odlučivanje drugostepenom sudu.
17. Osnovni sud je 13. oktobra 2017. godine dostavio spis na postupanje Okružnom sudu.
18. Okružni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, donio presudu 29. novembra 2017. godine. Osporene presude
19. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 023148 04 P od 28. oktobra 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kao vlasnik i posjednik povlasnog dobra, nekretnine, stambenog objekta sa garažom, izgrađenih na nekretnini pobliže opisanoj u izreci presude, održajem stekla pravo stvarne služnosti pristupnog puta pješke, putničkim i teretnim vozilom, od Ulice Mladička, širine 3 m, do povlasnog dobra, preko poslužnog dobra, nekretnine suvlasništvo i suposjed tuženih, pobliže opisane u izreci presude, a sve prema skici vještaka geodetske struke Z. Dž. od 22. decembra 2014. godine, koja je sastavni dio presude, što su tuženi dužni trpjeti i dozvoliti da se na osnovu presude u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu i Katastra Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka – PJ Istočna Ilidža izvrši upis stvarne služnosti u navedenom omjeru u korist svagdašnjeg vlasnika povlasne nekretnine na teret svagdašnjeg vlasnika poslužne nekretnine, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
20. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je predmetni postupak pokrenuo tužilac, koji je umro u toku postupka, pa je daljnji tok postupka preuzela apelantica kao njegova zakonska nasljednica. Nadalje je naveo da su prvotužena, drugotuženi i trećetužena u odgovoru na tužbu osporili navode iz tužbe, dok je četvrtotužena navela da apelantica ima pravo na sporni put i da ne osporava da se u njenu korist utvrdi pravo služnosti. Također je naveo da među strankama nije sporno da su suvlasnici, odnosno suposjednici nekretnina koje su pobliže opisane u dispozitivu presude, te da je u toku postupka sporno pitanje utvrđenja prava služnosti pristupnog puta do apelanticinog stambenog objekta i garaže, preko nekretnine tuženih, upisane kao pristupni put. Osnovni sud je naveo da su na okolnost korištenja spornog pristupnog puta saslušani svjedoci N. V. i N. V. A., koji su naveli da je sporni pristupni put korišten za prilaz pješaka i motornih i teretnih vozila apelanticinoj nekretnini od njene izgradnje 1973. godine pa sve do 2005, odnosno 2010. godine kada se drugotuženi tome usprotivio, kao i da do apelanticine nekretnine ne postoji drugi put. U vezi s iskazima navedenih svjedoka, Osnovni sud je naveo da im nije poklonio vjeru zato što su u suprotnosti s provedenim materijalnim dokazima. Osnovni sud je dalje naveo da su na okolnost mogućnosti pristupa spornim parcelama s pristupnog puta saslušani i svjedoci V. V., M. L., N. B. i J. R. (zaposleni u Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Istočna Ilidža) i da su u iskazima naveli da je prilikom legalizacije apelanticinog objekta i garaže greškom upisano da je pristup objektu s pristupnog puta i da je trebalo biti upisano da je pristup s puta Kasindo-Mladice. Iskaze navedenih svjedoka Osnovni sud je cijenio objektivnim ističući da oni nisu u suprotnosti s materijalnim dokazima, te da su svjedoci, koji su stručna lica, izjavili da je u konkretnom slučaju došlo do očigledne greške. Osnovni sud je dalje naveo da je vještak geodetske struke Z. Dž. u nalazu naveo da je zaključkom Odjeljenja za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove Općine Istočna Ilidža od 23. marta 2012. godine određeno da je pristup apelanticinom objektu umjesto spornog puta sa lokalnog puta iz ulice Mladička. Pri tome je istakao da je, nakon što mu je prezentirano rješenje Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) kojim je poništen navedeni zaključak Odjeljenja za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove Općine Istočna Ilidža, vještak povukao nalaz u tom dijelu. Dalje je naveo da je nadležni općinski organ, postupajući po nalogu Ministarstva, donio nove urbanističko-tehničke uvjete za legalizaciju garaže na apelanticinoj nekretnini u kojim je utvrđeno da je pristup toj nekretnini sa lokalnog puta – Ulica Mladička. U vezi s tim je istakao da iz izjašnjenje nadležnog općinskog organa od 22. oktobra 2015 godine proizlazi da je naknadno utvrđivanje urbanističko-tehničkih uvjeta urađeno po zahtjevu drugotuženog i da je u svojoj prvobitnoj urbanističkoj saglasnosti od 5. oktobra 2005. godine greškom navedeno da prilaz objektu stoji „sa pristupnog puta“, a trebalo je da stoji sa lokalnog puta – Ulica Mladička.
21. Osnovni sud je dalje ukazao da je služnost stvarno pravo na tuđoj nepokretnoj stvari na osnovu koga ovlašteno lice ima pravo da se koristi tuđom stvari na određen način, te da se državina prava stvarne služnosti stječe faktičkim vršenjem ovlaštenja koja čine sadržinu tog prava, nezavisno od volje vlasnika poslužnog dobra. Zatim je ukazao da je Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisano da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasno dobro) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini (član 49), te da se stvarna služnost zasniva pravnim poslom odlukom državnog organa i održajem (član 51). Također je ukazao da su odredbama člana 54. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima za zasnivanje prava stvarne služnosti održajem propisane pozitivne i negativne pretpostavke, i to faktičko ostvarivanje služnosti, protek određenog vremena (neprekidan posjed prava služnosti od 20 godina), neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra i da posjed prava stvarne služnosti nije stečen zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prevarom ili je služnost uspostavljena do opoziva. S obzirom na to da je u toku postupka utvrđeno da „nije protekao zakonom propisan rok od 20 godina jer je gradnja objekta započeta 1974. godine, a predmetna tužba podnesena 6. juna 2001. godine“, te da je u toku postupka utvrđeno da su prvotužena i drugotuženi osporavali pravo korištenja spornog puta za pristup predmetnim nekretninama, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome je istakao da je imao u vidu da je u toku izdavanja urbanističke saglasnosti načinjena greška na štetu tuženih, pa je nadležni organ izmijenio urbanističko-tehničke uvjete i omogućio prilaz sa Ulice Mladička, a ne kako je to ranije utvrđeno sa spornog pristupnog puta.
22. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 023148 17 Gž od 29. novembra 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
23. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da prvostepena presuda sadrži dovoljno razloga koji ukazuju da apelantica u konkretnom slučaju nije stekla pravo služnosti putem održaja jer za to nisu bile ispunjenje pretpostavke koji se tiču prava služnosti, vremena služnosti, sposobnosti sticaoca i sposobnosti same stvari, te da obrazloženje prvostepene presude sadrži dovoljne razloge u tom pravcu, koji su prihvatljivi i za taj sud. Pri tome je istakao da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud trebao i mogao preispitivati odluke organa lokalne uprave u pogledu izdavanja urbanističkih i drugih saglasnosti, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su se u spornom periodu tuženi protivili da apelantica vrši sadržaj prava stvarne služnosti. Također je naglasio da značaj iskaza svjedoka na koje se žalba poziva nije odlučujući jer je, suprotno tome, nalazom vještaka geodetske struke, koji je zasnovan na objektivnoj urbanističko-tehničkoj dokumentaciji, utvrđeno da apelanticino povlasno dobro ima izlaz na javni put, odnosno Mladičku ulicu. Okružni sud je istakao i da je prvostepeni sud jasno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru pojedinim dokazima, koje činjenice je na osnovu njih utvrdio, a kojim dokazima nije poklonio vjeru i zašto, te koje činjenice nisu dokazane.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da učešćem sudije M. B. kao predsjednika vijeća prilikom donošenja osporene presude Okružnog suda, iako je prethodno kao član vijeća učestvovao u donošenju rješenja Okružnog suda od 28. septembra 2010. godine kojim je ukinuta prvostepena presuda u predmetnom postupku, nije sačuvan vanjski utisak objektivne nepristrasnosti i nezavisnosti suda, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 804/06, AP 1994/11, AP 2107/12 i AP 1985/14. Apelantica dalje navodi da su sudovi proizvoljno postupali prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog i procesnog prava, te da za odluke nisu dali jasno i precizno obrazloženje. Navela je da je pogrešan stav suda da nije protekao zakonom propisan rok od 20 godina za stjecanje prava stvarne služnosti putem održaja, te da sud zanemaruje da je od gradnje objekta 1974. godine do podnošenja tužbe 6. juna 2001. godine, od kada su stranke u konfliktu i od kada tuženi zabranjuju prolaz spornim putem, već proteklo 27 godina. Dalje je navela da je sud zanemario da je četvrtotužena priznala tvrdnje iz apelanticine tužbe i navela da je tužilac stekao sporno pravo služnosti, kao i da sud nije obrazložio koji su to materijalni dokazi sa kojima su iskazi svjedoka N. V. i N. V. A. u suprotnosti, pa ih nije prihvatio. Također je navela da prvotužena i drugotuženi nisu ponudili nijedan dokaz da su apelantici i tužiocu zabranjivali prolaz spornim putem, što su bili dužni, pa je u konkretnom slučaju izostala primjena odredbe člana 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te naročito ističe da je postupak pred Osnovnim sudom, nakon što je prvostepena presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda od 28. septembra 2010. godine, trajao šest godina.
II.Odgovor na apelaciju
25. Okružni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu učinjene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i da obrazloženje presude tog suda sadrži odgovor na navode iz apelacije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Osnovni sud je naveo da je predmetni postupak bio složene prirode, posebno imajući u vidu da je u toku postupka došlo do izmjene regulacionog plana za predmetno područje, te da je došlo do prekida postupka zbog smrti jedne od stranaka, kao i na zahtjev jednog od tuženih zbog postupka izmjene regulacionog plana. Također je naveo da su u predmetnom postupku saslušani mnogobrojni svjedoci i provedena vještačenja, te da su sve to objektivne okolnosti na koje sud nije mogao utjecati.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 49.
Stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti. Član 51.
Stvarna službenost zasniva se pravnim poslom, odlukom državnog organa i održajem.
Član 54.
Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio.
Stvarna službenost se ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom, prevarom ili ako je službenost ustupljena do opoziva.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 023148 17 Gž od 29. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2018. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava služnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
U odnosu na apelacione navode u vezi s osporenim odlukama
36. Apelantica, prije svega, smatra da u predmetnom postupku nije sačuvan vanjski utisak objektivne nepristrasnosti i nezavisnosti suda. U vezi s tim, Ustavni sud in primo podsjeća da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji konzistentno ukazivali da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, inter alia, svakome garantira pravo da o njegovim građanskim pravima i obavezama i o krivičnoj optužbi odluči nezavisan i nepristrasan „tribunal“ odnosno sud.
37. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud više puta definirao nezavisnost suda u smislu člana
6. Evropske konvencije. Nezavisnost ima dva oblika: institucionalni i individualni. Institucionalna nezavisnost podrazumijeva podjelu ovlaštenja među granama vlasti i sposobnost pravosuđa da postupa slobodno od pritisaka zakonodavne ili izvršne vlasti. Pojedinačna nezavisnost podrazumijeva sposobnost pojedinih sudija da o predmetima odlučuju u odsustvu bilo kakvog političkog ili pritiska druge vrste. S obzirom na to da apelantica, osim navoda da joj je povrijeđeno pravo na nezavisan sud, nije iznijela nijedan argument za svoje tvrdnje, niti postoje okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede institucionalnog ili individualnog oblika sudske nezavisnosti, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi neosnovani.
38. Ustavni sud dalje podsjeća da „nepristrasnost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).
39. Apelantica u konkretnom slučaju nije dovela u pitanje subjektivnu nepristrasnost sudije M. B. tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Apelantica je ukazala na „pristrasnost“ sudije prema objektivnom načelu jer je on bio predsjednik vijeća koje je donijelo rješenje Okružnog suda kojim je ukinuta prvostepena presuda u predmetnom postupku i naknadno kao član vijeća učestvovao u donošenju osporene presude.
40. U vezi s pitanjem objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud mora ispitati da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi“ (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu, međutim, ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi ibid. Hauschildt, st. 50. i 51, serija A, broj 154, Sainte-Marie protiv Francuske, broj predstavke 12981/87, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 32. i Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27). Također, uvijek je odlučan obim i priroda prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi Fey protiv Austrije, 24. februar 1993. godine, stav 30, serija A, broj 255-A). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije, Odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, serija A, broj 204). U vezi s navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
41. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Okružnog suda od 28. septembra 2010. godine ukinuta prvostepena presuda zato što prvostepeni sud nije utvrdio činjenice koje su pravno relevantne za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari. Iz navedenog proizlazi da se sudija M. B., kao član vijeća koje je donijelo navedenu odluku, tom prilikom nije bavio meritumom predmetnog postupka. Ustavni sud primjećuje da je nakon donošenja navedene odluke, prvostepeni sud donio osporenu presudu koja je potvrđena osporenom odlukom Okružnog suda, pri čemu je kao predsjednik vijeća u donošenju te odluke učestvovao i sudija M. B. Dakle, navedeni sudija je odlučivao o meritumu predmetnog postupka tek prilikom donošenja osporene odluke, pa se, uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje ukazuju na pristrasnost navedenog sudije, ne može zaključiti da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela objektivne nepristrasnosti suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2017/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u tom dijelu neosnovani.
42. Nadalje, apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno postupali prilikom ocjene dokaza, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza, te u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelanticine žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan zato što nisu ispunjeni uvjeti stipulirani odredbama člana 54. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, in concreto zbog toga što je utvrđeno da su tuženi osporavali pravo korištenja spornog puta. Dovodeći odlučenje redovnih sudova u vezu s odredbama člana 54. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, kao i obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na apelacione navode u vezi s donošenjem odluke u razumnom roku
45. Ustavni sud će dalje ispitati dio navoda kojim apelantica ističe da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 6. juna 2001. godine i da je okončan Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 023148 17 Gž od 29. novembra 2017. godine. Dakle, postupak je trajao 16 godina i pet mjeseci. Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je trajao 16 godina i pet mjeseci, a priori ne ispunjava standard „razumne“ dužine postupka i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima.
48. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o parničnom postupku koji je za predmet imao utvrđivanje prava služnosti pristupnog puta. U predmetnom postupku u procesnom položaju tuženih se nalazilo više lica, došlo je do smrti jedne od parničnih stranaka, proveden je veći broj materijalnih dokaza, saslušan je veći broj svjedoka, provedeno je vještačenje po vještaku geodetske struke, pa Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku, naročito s procesnopravnog aspekta. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelantica, niti tužilac, na bilo koji način utjecala na dužinu trajanja postupka, te je podnosila urgencije za zakazivanje ročišta i dostavljanja spisa na odlučivanje drugostepenom sudu. S obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinom pravu služnosti pristupnog puta, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelanticu.
49. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u navedenom periodu donio četiri prvostepene odluke, te da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbama stranaka, u tri navrata ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ukidanje odluka nižih sudova od viših i vraćanje na ponovni postupak, u načelu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim, ali da stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 14/99 od 29. septembra 2000. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 36/00). Nadalje, Ustavni sud posebno uočava pasivnost u radu Osnovnog suda koji je, nakon donošenja odluke Okružnog suda od 28. septembra 2010. godine (kojom je ukinuta prvostepena presuda), odluku donio tek nakon više od šest godina, u kom periodu je često vršio odgađanje, odnosno odlaganje ročišta, te da je tek po apelanticinoj urgenciji, nakon šest mjeseci od izjavljene žalbe, dostavio predmet na postupanje drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje da je navedena neefikasnost Osnovnog suda na odlučujući način doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je postupak ukupno trajao 16 godina i pet mjeseci, te da je toj dužini trajanja u odlučujućoj mjeri doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud, uprkos činjenici da se radilo o složenom postupku, nalazi da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
50. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i činjenicu da je apelantica stupila u predmetni postupak tek nakon smrti svog prednika, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM.
53. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
54. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
55. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je dužini trajanja predmetnog postupka od 16 godina i pet mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinijelo neefikasno i neažurno postupanje Osnovnog suda.
56. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporene odluke, nasuprot apelanticinim navodima, nisu zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, pa u tom segmentu nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
57. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o povredi tog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
58. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević