Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3120/19 (E. I.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3120/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3120/19, rješavajući apelaciju Edina Ikotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Ikotić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 038916 19 Rev od 16. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 038916 18 Gž 2 od 21. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 038916 17 P 2 od 30.
aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Ikotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 038916 19 Rev od 16. aprila 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 038916 18 Gž 2 od 21. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 038916 17 P 2 od 30. aprila 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužena (Općina Tešanj) obaveže da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje precizirani montažno demontažni objekat skupa sa stvarima koje su se nalazile u navedenom objektu, slobodan od lica i stvari, te da tužena obezbijedi lokaciju za obavljanje djelatnosti na području grada Tešanj ili pak u nemogućnosti izvršenja tih radnji da apelantu izvrši isplatu naknade štete u određenom novčanom iznosu na osnovu neosnovanog bogaćenja.
3. Drugostepeni sud je istakao da je, u skladu sa odredbama člana 127. Zakona o stvarnim pravima, vlasnik stvari, koji nema neposredni posjed te stvari, aktivno legitimisan na podnošenje vlasničke tužbe na povrat stvari, ali da mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da, sve i da se prihvate tvrdnje apelanta da je njegov prednik bio vlasnik predmetnog montažnog objekta, isti je uklonjen na način da je demontiran. Zbog toga se ima zaključiti da je objekat, kao stvar, propao, čime je shodno odredbi člana 47. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i odredbi člana 134. Zakona o stvarnim pravima, pravo vlasništva na predmetnom montažnom objektu prestalo. Drugostepeni sud je naveo da je zbog toga zahtjev za predaju objekta u posjed neosnovan, jer stvar povodom koje se vodi vlasnička parnica mora u stvarnosti postojati, a tuženoj se ne može nalagati nemoguća činidba, kao što je u konkretnom slučaju vraćanje propale stvari. Osim toga, drugostepeni sud je naveo da prihvata kao ispravan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da su njegovo vlasništvo pokretne stvari za koje zahtjeva povrat i da se iste nalaze u tuženikovom posjedu. Takođe, drugostepeni sud je naveo da je apelant kao alternativni tužbeni zahtjev tražio naknadu štete na osnovu neosnovanog bogaćenja, međutim, taj sud ovaj zahtjev cijeni samo kao zahtjev za naknadu štete, jer nije vezan za pravni osnov iz tužbe. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužena predmetni montažni objekat, sa stvarima u njemu, sa lokacije uklonila najkasnije istekom 1996. godine, a kako je apelant tužbu podnio 10. novembra 2014. godine to je nastupila zastara potraživanja naknade štete u smislu odredbi člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a stavom 2. istog člana da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je, suprotno tvrdnjama revizije, drugostepeni sud pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelant zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i u pogledu odlučnih tvrdnji i prigovora tužene iznesenim tokom prvostepenog postupka. Vrhovni sud je naveo da je uvjerenje o neosnovanosti žalbenih prigovora drugostepeni sud opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i taj sud, s obzirom da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, a imaju uporišta i u odredbama procesnog i materijalnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju pobijane presude. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je sud pogrešno utvrdio da njegov prednik nije bio vlasnik i posjednik predmetnog objekta i inventara.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević