Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2189/18 ("Sberbank BH" d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2189/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2189/18, rješavajući apelaciju "Sberbank BH" d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Sberbank BH" d.d.

Sarajevo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 038912 18 Gž od 30. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 038912 15 P od 9. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. "Sberbank BH" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragana Ilić, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 038912 18 Gž od 30. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 038912 15 P od 9. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Z.J. (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 30. jula 2019. i 9. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 19. avgusta 2019. i 13. avgusta 2019. godine. Tužiteljka nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 038912 15 P od 9. novembra 2017. godine utvrđeno je da su tužiteljka i M.J. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) tokom trajanja bračne zajednice stekli nekretnine pobliže opisane u izreci presude i da je tužiteljka svojim radom u sticanju predmetnih nekretnina doprinijela sa ½, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se tužiteljka u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu upiše kao njihov suvlasnik i suposjednik sa 1/2 dijela. Zatim je određeno da nije dopušteno izvršenje na predmetnim nekretninama vođeno na osnovu dozvole za izvršenje br. 86 0 I 019477 11 I i 086 0 I 02366512 po prijedlogu Nove banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužena) i apelanta kao tražilaca izvršenja protiv prvotuženog kao izvršenika, ukinuta su rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 23. juna 2011. i 16. januara 2015. godine koja se odnose na sprovođenje izvršenja na suvlasništvu tužiteljke sa dijelom ½ na nekretninama koje su predmet izvršnog postupka i naložena obustava izvršnog postupka, te je obavezan prvotuženi na naknadu ½ troškova parničnog postupka i drugotužena i trećetuženi da tužiteljki solidarno nadoknade ½ troškova parničnog postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su tužiteljka i prvotuženi u braku od 7. oktobra 1984. godine, te da su na predmetnim nekretninama, koje su prvotuženom 7. aprila 1986. godine darovali njegov otac i baka i na kojima je on upisan kao isključivi vlasnik, sagradili stambeni objekat u kome žive sa svojom djecom. Nadalje je naveo da je apelant, na osnovu ugovora o jemstvu, pokrenuo protiv prvotuženog izvršni postupak prodajom predmetnih nepokretnosti, koji je spojen sa izvršnim postupkom drugotužene. Osnovni sud je zatim utvrdio da je protiv rješenja o izvršenju tužiteljka, kao treće lice, izjavila prigovor, te je upućena da pokrene predmetni parnični postupak radi proglašenja izvršenja nedopuštenim u pogledu izvršenja na nepokretnostima trećeg lica.

7. S obzirom na to da je prvotuženi priznao tužbeni zahtjev, kao i da se, shodno odredbama člana 270 stav 6 Porodičnog zakona, učinjeni poklon smatra zajedničkom bračnom imovinom, jer drugačije ne proizilazi iz darovnog ugovora, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je Porodičnim zakonom propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (član 271 stav 2), da za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom (član 279), te da bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu (član 281 stav 1). Takođe je ukazao da je odredbom člana 72 stav 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da zabilježbom izvršenja tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti, a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je tužiteljka u konkretnom slučaju na predmetnim nekretninima stekla određena prava 7. aprila 1986. godine, kada su one darovnim ugovorom darovane za vrijeme trajanja bračne zajednice sa prvotuženim, odnosno prije upisa zabilježbe izvršenja. S obzirom na to da se tužiteljka ne pojavljuje kao izvršenik u izvršnom postupku po prijedlogu drugotužene i apelanta, niti je u toku postupka dokazano da je tužiteljka solidarno odgovorna za obaveze svog supruga iz tih izvršnih postupaka, Osnovni sud je izveo zaključak da je izvršenje na predmetnim nekretninama, u dijelu koji se odnosi na tužiteljkin suvlasnički dio, nedopušteno. Pri tome je ukazao da je Porodičnim zakonom propisano da zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno (član 273 stav 2) i da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (član 271 st. 1 i 2). Osnovni sud je istakao da u toku postupka nije dokazano da je tužiteljka bila upoznata sa obavezama koje je prvotuženi preuzeo i da je ona postupala savjesno, te da je isključivo od njene volje i zavisilo utvrđivanje njenih prava na predmetnim nekretninama. Takođe je naglasio da su u konkretnom slučaju i drugotužena i apelant postupali savjesno s obzirom na to da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina bio upisan prvotuženi. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da načelo da niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, u konkretnom slučaju, ima prednost nad načelom povjerenja u zemljišne knjige. Pri tome je naglasio da ugovorni odnos nastao između banaka i prvotuženog kao žiranta postoji isključivo između tih lica s obzirom na to da je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije tražena saglasnost ili učešće tužiteljke, pa prvotuženi odgovara samostalno za obaveze preuzete prema bankama, bez obzira na namjenu kredita.

8. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 038912 18 Gž od 30. januara 2018. godine odbijene su kao neosnovane apelantova i žalba drugotužene i potvrđena je prvostepena presuda.

9. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da predmetne nekretnine predstavljaju isključivu imovinu prvotuženog, uzimajući u obzir da je utvrđeno da su predmetne nekretnine poklonjene prvotuženom za vrijeme trajanja bračne zajednice, a iz poklona ne proizilazi da je učinjen samo prvotuženom, kao i da je prvotuženi u cijelosti priznao tužbeni zahtjev, pa predmetne nekretnine, shodno odredbi člana 270 stav 6 Porodičnog zakona, predstavljaju zajedničku imovinu bračnih supružnika. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je Porodičnim zakonom propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu (član 270 stav 5), da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine (član 272 stav 1). Takođe je ukazao da sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu i domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanja djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine (član 273 stav 2). S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio tužiteljkin doprinos u sticanju zajedničke imovine, jer je ona vodila brigu o domaćinstvu i vaspitanju i podizanju djece, te je 1990. godine radila u Njemačkoj i od te zarade platila izgradnju ograde na predmetnoj nekretnini.

10. Okružni sud je nadalje naveo da apelant osporava prvostepenu odluku i u dijelu da izvršenje na tužiteljkinim nekretninama nije dopušteno, jer tužiteljka nije dokazala da nije znala za obaveze koje je njen suprug preuzeo kao jemac, kao i da je sud u konkretnom slučaju dao prednost načelu da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što sam ima, koje naziva opštim načelom, nad načelom povjerenja u zemljišne knjige, iako je apelant postupao savjesno. Okružni sud je ukazao da je Porodičnim zakonom propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslovima među živima (član 271 stav 2), te da za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju oba bračna supružnika odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom (član 279). S tim u vezi je istakao da obaveza koju je prvotuženi preuzeo ne spada u domen tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, te zaključio da je to ugovorni odnos nastao isključivo između banaka kao povjerilaca i korisnika kredita, odnosno prvotuženog kao jemca, za koji pravni posao nije potrebna niti je tražena saglasnost tužiteljke kao bračnog druga. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da prvotuženi za preuzete obaveze u svojstvu jemca odgovara samostalno, odnosno svojom posebnom imovinom. U konačnici Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je tužiteljka stekla pravo na predmetnim nekretninama u momentu kad su one poklonjene njoj i prvotuženom, a ne u momentu upisa u zemljišne knjige.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno vršena ocjena dokaza i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, iznosi detaljnu analizu činjeničnih utvrđenja i pravnog rezonovanja prvostepenog suda, te konstatuje da je u konkretnom slučaju sporno pitanje odnosa između načela povjerenja u zemljišne knjige i zajedničke svojine bračnih drugova. Apelant navodi da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili odredbe Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojima je regulisano sticanje prava od savjesnog trećeg lica i navodi sadržaj odredbe čl. 43, 47, 55 i 56 ZSP, te da je odredbom člana 271 stav 6 Porodičnog zakona propisano da se na zajedničku imovinu primjenjuju odredbe stvarnog i obligacionog prava. Nadalje, navodi da sud pogrešno primjenjuje načelo da niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego ga sam ima, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o prenosu prava, već o jemstvu koje nije vezano za konkretni dio imovine. Zatim, navodi da se i u slučaju primjene tog načela, ono mora ocijeniti u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 666/14, a što redovni sudovi nisu učinili. Apelant navodi da su sudovi utvrdili i apelantovu i tužiteljkinu savjesnost i dali prednost pretpostavci zajedničke svojine nad upisanim apelantovim pravom, što je u suprotnosti sa normama ZSP koje nisu ni pomenute u obrazloženju osporenih presuda, a nužne su prilikom utvrđivanja savjesnosti stranaka u postupku, te da su na taj način sudovi propustili primijeniti relevantni materijalnopravni propis. Takođe, navodi da je pogrešan stav sudova da je apelant bio dužan da dokaže tužiteljkinu nesavjesnost s obzirom na to da je ona, kao tužilac u predmetnom postupku, bila dužna dokazati apelantovu nesavjesnost. Apelant navodi da su sudovi pri ocjeni savjesnosti stranaka u postupku postupali proizvoljno i da su zanemarili činjenicu da tužiteljka skoro 30 godina nije zahtijevala upis zajedničke svojine na predmetnim nekretninama, na koji način je doprinijela pravnoj nesigurnosti i nastaloj situaciji. Takođe, navodi da sudovi tvrdnju o tužiteljkinoj savjesnosti zasnivaju na iskazu prvotuženog, čijem iskazu nije mogla biti poklonjena vjera, jer nema suprotstavljenog interesa između njega i tužiteljke, te da sama činjenica da je tužiteljka vanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina ukazuje na njenu nesavjesnost. U konačnici apelant smatra da su navedeni stavovi potvrđeni i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2492/15.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu.

V.Relevantni propisi

14. Porodični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 270.

[…] (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

[…] Član 271.

(1)Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno.

(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

[…] (6)Na zajedničku imovinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 279.

Za obaveze koje je jedan bračni supružnik preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna supružnika, odgovaraju bračni supružnici solidarno kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom.

Član 281.

(1)Bračni supružnici zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu.

(2)Bračni supružnici se mogu sporazumjeti da se jednom od njih povjeri upravljanje i korišćenje ili samo upravljanje zajedničkom imovinom ili njenim dijelom.

(3)Svaki bračni supružnik može odustati od sporazuma o povjeravanju upravljanja i korišćenja zajedničkom imovinom.

15. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-OUS) u relevantnom dijelu glasi:

Neodređenost udjela u svojini Član 43.

(1)Zajednička svojina je svojina dva ili više lica (zajedničari) na istoj stvari čiji udjeli nisu određeni, ali su odredivi.

(2)Kad je stvar u zajedničkoj svojini, nema uticaja činjenica da je u zemljišnim knjigama ili u drugim javnim registrima ta stvar upisana kao svojina samo nekog od zajedničara, osim prema trećim licima čije se povjerenje u prometu štiti.

[…] Zaštita povjerenja u zemljišne knjige Član 55.

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.

(2)Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.

(3)Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.

16. Zakon o zemljišnim knjigama ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 - ZO i 6/12 - ZO) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Obaveza upisa Upis prava na nekretninama kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.

Član 9.

Javno povjerenje

1. Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

2. Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

3. Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist nekog lica, tada ograničenje djeluje prema trećem licu samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećem licu.

4. Za savjesnost trećeg lica kod sticanja prava na nepokretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 038912 18 Gž od 30. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2018. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava suvlasništva i nedopuštenosti izvršenja i obustavljanje izvršnog postupka, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su, stoga, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.

25. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno ocijenili dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava.

27. Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog supstrata predmetnog postupka proizilazi da je prvotuženi preuzeo obavezu jemstva za kredit plasiran od apelanta, te da je apelant, kao i drugotužena, protiv njega pokrenuo izvršni postupak radi naplate potraživanja iz vrijednosti nepokretnosti koju je prvotuženi putem poklona stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice sa tužiteljkom i na kojoj je upisan kao isključivi vlasnik u zemljišnim knjigama. Slijedom navedenog, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom parničnom postupku sporno pravno pitanje da li zakonska pretpostavka zajedničkog vlasništva bračnih partnera, in concreto na nekretnini koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, ima jaču pravnu snagu od načela povjerenja u istinitost sadržaja podataka iz zemljišnih knjiga.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stavove iz svoje prakse u sličnim predmetima u kojima je razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige u kontekstu bračne tečevine. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 666/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine sa ostalim ukazanim referencama iz prakse Ustavnog suda, dostupnu na www.ustavnisud.ba) zauzeo, inter alia, stav „da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (da li je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige) već i na apelantkinju koja nije iskoristila mogućnost ispravke upisa u zemljišnim knjigama, a koja joj je data odredbom člana 252 stav (3) OZ, te da je apelantkinja imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer je isključivo od njene inicijative zavisilo hoće li preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantkinja nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotuženi zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine, a njen suprug, prvotuženi, u tom parničnom postupku priznao je tužbeni zahtjev“ (stav 55). U navedenom predmetu Ustavni sud je, takođe, zauzeo stav da će se „u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (stav 57). Slijedeći citiranu praksu, Ustavni sud u predmetu broj AP 2492/15 nije ustanovio da je proizvoljno obrazloženje redovnog suda „da je tužena banka postupala savjesno pouzdajući se u tačnost upisa u javnim evidencijama (član 9 Zakona o zemljišnim knjigama), te da u takvim okolnostima tužena banka nije imala obavezu, suprotno tvrdnjama prvotuženog u odgovoru na apelaciju, da sprovodi daljnja istraživanja u vezi sa statusom založenih nekretnina, pri čemu apelantkinja tokom postupka nije dokazala da je tuženoj banci u relevantnom periodu bila poznata činjenica da su založene nekretnine bračna imovina apelantkinje i prvotuženog. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu da apelantkinja ponuđenim dokazima nije uspjela uvjeriti sudove da nije znala za sporno raspologanje, pri čemu su redovni sudovi u tom pravcu detaljno obrazložili koje su okolnosti uzeli u obzir prilikom odlučenja“ (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2492/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

29. Nadalje, u predmetu broj AP 179/17 Ustavni sud je zauzeo stav „da u predmetnom postupku, sagledanom u cjelini, nije arbitrarno, u smislu prava na pravično suđenje, primijenjeno materijalno pravo kada su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev u situaciji u kojoj je u korist drugotužene (čija savjesnost tokom postupka nije dovedena u pitanje), primjenom načela povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog sporazuma o zasnivanju založnog prava, uknjiženo založno pravo na spornoj nekretnini u zemljišnim knjigama“. Zatim, u predmetu broj AP 2342/17 Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda kada „u predmetnom postupku nije dovedena u pitanje savjesnost drugotuženog, koji je postupao u skladu sa načelom povjerenja u javne knjige i na osnovu pravno valjanog ugovora o zasnivanju hipoteke izvršio upis založnog prava na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali i apelantkinjinu savjesnost kako u kontekstu radnji koje je mogla preduzeti radi zaštite svoje imovine (istakli su da je ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen 2007. godine, dok je apelantkinja tužbe radi zaštite svog prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini podnijela 2011, odnosno 2012. godine, te da je izjavila da prije toga nije razmišljala da se upiše kao suvlasnik na predmetnoj nekretnini), tako i u kontekstu njenog odnosa sa prvotuženim (sudovi su istakli da je apelantkinja, s obzirom na to da je utvrđeno da je bila upoznata sa činjenicom da je prvotuženi ranije zalagao predmetnu nekretninu, te da je bila upoznata sa odlukama koje se donose u interesu njihove porodice, naročito imajući u vidu da je prvotuženi vlasnik privrednog društva po zaključenim ugovorima, dala prećutnu saglasnost za zaključenje spornog pravnog posla) (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2342/17 od 11. juna 2019. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

30. Dovodeći u vezu navedene principe iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, smatra da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da je tužiteljkin tužbeni zahtjev osnovan, koje se ne pokazuje kao proizvoljno. Naime, redovni sudovi su naglasili činjenicu da je tužiteljka u momentu kad su predmetne nekretnine poklonjene njoj i prvotuženom, ex lege stekla pravo na njima kao zajedničkom bračnom imovinom. Takođe, redovni sudovi su istakli da je tužiteljka u konkretnom slučaju postupala savjesno, odnosno da nije dokazano da je bila upoznata sa obavezom jemstva koje je prvotuženi preuzeo. Pri tome su naglasili i činjenicu da obaveza koju je prvotuženi preuzeo (jemstvo za novčana sredstva koja je apelant plasirao trećem licu) ne spada u domen tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, u smislu odredbe člana 279 Porodičnog zakona, te da, shodno tome, predstavlja isključivu obavezu prvotuženog za koju odgovara svojom posebnom imovinom.

31. Ustavni sud ukazuje da se u predmetima iz prakse citirane u tač. 28 i 29 ove odluke, na koju se inter alia apelant poziva, radilo o parničnim postupcima u kojima se utvrđivala ništavost ugovora kojim je bračni supružnik, koji je upisan kao isključivi vlasnik, zalagao nekretnine koje predstavljaju bračnu tečevinu. Dakle, u citiranim postupcima radilo se o zaključivanju pravnog posla između banke i jednog od bračnih supružnika na osnovu kojeg je banka sticala založno pravo da se namiri iz vrijednosti nekretnine i koje je bilo upisano u zemljišnim knjigama. Takođe, u citiranim predmetima banke su plasirale kreditna sredstva privrednim društvima koja su predstavljala porodične firme, te su redovni sudovi ocijenili da su novčana sredstva iz tih kredita korišćena za potrebe porodične zajednice. Slijedom navedenog, redovni sudovi su izvodili zaključak da je drugi bračni supružnik (koji nije upisan kao suvlasnik založene nekretnine) bio upoznat sa tim pravnim poslom, odnosno da je bio nesavjestan.

32. Vraćajući se na predmetni postupak, Ustavni sud zapaža da, za razliku od citirane prakse, prvotuženi nije raspolagao predmetnom nekretninom, odnosno na njoj nije konstituisao založno pravo u apelantovu korist, već je preuzeo obavezu jemstva, koja predstavlja ličnu obavezu za koju odgovara svojom imovinom. Takođe, u konkretnom slučaju apelant nije zaključio sa prvotuženim pravni posao koji se tiče predmetne nekretnine, odnosno radi obezbjeđenja potraživanja iz kredita koji je apelant plasirao njegovom korisniku prvotuženi nije jemčio predmetnom nekretninom. Dakle, apelant u konkretnom slučaju na predmetnoj nekretnini nije stekao bilo kakvo pravo, odnosno u momentu zaključenja ugovora o jemstvu nije postupao u uvjerenju da će, u slučaju da korisnik kredita ne izmiri svoju obavezu, svoje potraživanje moći naplatiti iz vrijednosti predmetne nekretnine. Ustavni sud, nadalje, zapaža da novčana sredstva iz kredita za koji je prvotuženi bio jemac nisu plasirana prvotuženom, niti kao u citiranoj praksi porodičnoj firmi, pa kao takva ne spadaju u domen tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice. Sublimirajući navedeno, proizilazi da je u konkretnom slučaju prvotuženi prema apelantu preuzeo obavezu jemstva svom svojom imovinom, pa se zaključak redovnih sudova da apelant nema pravo da se namiri iz dijela predmetne nekretnine koji predstavlja tužiteljkino vlasništvo, a na kojoj apelant nije imao založno pravo, ne pokazuje kao proizvoljno.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo u situaciji kada su zaključili da apelant, koji je sa prvotuženim zaključio ugovor o jemstvu, nema pravo da se namiri iz dijela predmetne nekretnine na kojoj je tužiteljka ex lege stekla pravo zajedničkog vlasništva, a na kojoj apelant nije imao založno pravo.

36. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2189/18 ("Sberbank BH" d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio