Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/17 (I. S.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3192/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP 3192/17, rješavajući apelaciju Ivane Savić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivane Savić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 162404 17 Gž od 20. travnja 2017. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivana Savić iz Pala (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Bogdan Golubović odvjetnik iz Banja Luke, podnijela je 24. srpnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 162404 17 Gž od 20. travnja 2017. godine. Podnescima od 2. veljače i 28. rujna 2018. godine te 25. ožujka 2019. godine apelantica je dopunjavala apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 162404 13 P od 25. studenog 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ništava odredba članka 2 Ugovora o dugoročnom kreditu za investiciona ulaganja uz valutnu klauzulu u CHF od 5. ožujka 2008. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) koja glasi: ,,uz valutnu klauzulu po srednjem kursu“ (točka jedan izreke presude); da je ništava odredba članka 3. točka III. Ugovora koja glasi „utvrđena rata je 1.495,17 CHF, obračunava se u CHF, a naplaćuje u KM obračunato po srednjem kursu Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka na dan uplate rate“ (točka dva izreke presude); te da je ništava odredba članka 12. Ugovora koja glasi „Kredit se plaća u KM u valutnu klauzulu vezanu za CHF“ (točka tri izreke presude). Dalje, navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obveže tužena da joj isplati na ime stjecanja bez osnova na osnovu utvrđenja ništavosti valutne klauzule u CHF iz čl. 2., 3. i 12. Ugovora isplati iznos od 35.594,33 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u točki 4. izreke presude. Također, navedenom presudom, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice, te je obavezana tužena Hypo Alpe Adria Bank d.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici na ime stjecanja bez osnova zbog neprimjenjivanja ugovorne odredbe o promjenljivosti kamatne stope u skladu sa kretanjem LIBOR-a iz članka 3. Ugovora isplati određeni novčani iznos detaljnije naveden u točki pet izreke presude. Navedenom presudom, obvezana je tužena da nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka, te u dijelu potraživane zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos odbijen kao neutemeljen.

3. Presudom Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 162404 17 Gž od 20. travnja 2017. godine žalba apelantice je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je istakla da je predmet apelacije dio tužbenog zahtjeva u pogledu ništavosti CHF klauzule, te da je u tom dijelu presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni zakona, te da su osporene odluke u tom pogledu donesene bez jasnog obrazloženja utemeljenog na pozitivnim zakonskim propisima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije poštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP-106/04 od 18. siječnja 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 162404 17 Gž od 20. travnja 2017. godine kojom je konačno odbijen njen tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti pojedinih odredaba Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (čl. 2, 3, i 12.), te tužbeni zahtjev da joj se na ime stjecanja bez osnova zbog ništavosti tih ugovornih odredaba isplati iznos od 35.594,33 KM na ime glavnog duga sa zakonskim zateznim kamatama kao u izreci presude. Međutim, apelantica prethodno nije iskoristila mogućnost da, sukladno odredbama članka 237. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) iz kojih proizlazi da se revizija može izjaviti ukoliko vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi iznos od 30.000 KM, u propisanom roku izjavi reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske protiv navedene presude Okružnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/17 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio