Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3147/19 ("Veterinarska stanica" AD Doboj, A. S.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3147/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3147/19, rješavajući apelaciju "Veterinarska stanica" AD Doboj, Ambulanta Stanari, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela "Veterinarska stanica" AD Doboj, Ambulanta Stanari protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 059973 18 Rev od 13. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Veterinarska stanica" AD Doboj, Ambulanta Stanari (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željka Milanović, advokat iz Doboja, podnio je 31. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 059973 18 Rev od 13. maja 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tuženih (Ž.R. i B.R), obje nižestepene presude su preinačene tako što je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva na tačno određenim nekretninama, i to na jednoj cijeloj nekretnini i na dijelu dvije nekretnine (kako je pobliže označeno u izreci presude), što su tuženi dužni priznati i trpiti da se apelant uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1 na preciziranim parcelama i dijelovima parcela, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena, te su obje nižestepene presude ukinute u dijelu kojim je odbijen eventualni tužbeni zahtjev apelanta.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet primarnog zahtjeva apelanta u ovom sporu bilo utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na svim spornim nekretninama, dok se drugi zahtjev, kojeg je apelant označio kao eventualni odnosi na utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva samo na dijelu spornih nekretnina. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je taj zahtjev već sadržan u primarnom zahtjevu, pa nema potrebe da se posebno ističe i da se o njemu posebno odlučuje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se u toku postupka pokazalo nespornim da je apelant upisan kao posjednik sa dijelom 1/1 na svim spornim nekretninama, dok su tuženi (ili njihovi pravni prednici) upisani kao suvlasnici istih. Utvrđeno je i da na predmetnim nekretninama postoji građevinski objekat u čijem je prizemlju smještena veterinarska ambulanta apelanta, a sprat objekta je stambeni prostor u kome stanuju njegovi radnici, dok se dio okolnog zemljišta koristi za potrebe te veterinarske ambulante. Takođe je nesporno da dio ostalog spornog zemljišta koristi izvjesni Željko (koji radi kod apelanta kao veterinarski tehničar) na taj način što uzgaja povrće i cvijeće. Vrhovni sud je naveo da je, u skladu sa relevatnim odredbama, za sticanje prava vlasništva dosjelošću nužno dokazati da je sticalac dvadeset godina u faktičkom samostalnom, savjesnom i neprekidnom posjedu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant ispunio sve te uslove u pogledu predmetne građevine, kao i u pogledu zemljišta koje služi toj građevini. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je i na ostalom dijelu spornog zemljišta stekao pravo vlasništva dosjelošću. Naime, to zemljište drži u posjedu fizičko lice Željko, pa je očigledno da apelant nije u neposrednom posjedu tog zemljišta, niti to tvrdi. Takođe, nije moguće zaključiti da Željko, radnik apelanta, to zemljište koristi u ime i za račun apelanta, a niti je apelant izveo bilo kakve dokaze u prilog takvom zaključku, zbog čega je Vrhovni sud donio odluku kao u izreci.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević