Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/19 (M. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Disciplinska mjera
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2368/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP-2368/19, rješavajući apelaciju Mileta Matića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Matić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovinej S1 3 P 027382 18 Gž od 27. rujna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Ivan Herceg advokat iz Ljubuškog, podnio je 31. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 027382 18 Rev od 20. ožujka 2019. godine, Presude Suda BiH broj S1 3 P 027382 18 Gž od 27. rujna 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 027382 17 P od 13. srpnja 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-7061/18 od 10. siječnja 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Suda BiH od 27. rujna 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Suda BiH revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Suda BiH konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Osporenom presudom Suda BiH od 27. rujna 2018. godine uvažena je žalba tužene (Bosne i Hercegovine) i preinačena prvostupanjska presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavnje kao nezakonitih rješenja Disciplinske komisije Granične policije Bosne i Hercegovine od 25. srpnja 2017. godine i rješenja Odbora za žalbe policijskih službenika od 27. rujna 2017. godine.

4. U obrazloženju osporene presude Suda BiH je naveo da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak, koji je rezultirao rješenjem od 25. srpnja 2017. godine, kojim je apelant proglašen odgovornim da je propustio poduzeti radnje koje se odnose na obavezu čuvanja dokaza, što je imalo za posljedicu nestanak određenog dokaza (oduzeti račun), te da o nestanku apelant nije odmah obavijestio svoje neposredne rukovoditelje, čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 105. stavak 1. točka (1) Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno članka 5. stavak 1. točka (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH. Dalje je naveo da mu je izrečena novčana kazna u visini 15% osnovne mjesečne plaće, u trajanju od 2 mjeseca, uz 5 kaznenih bodova. Sud BiH je naveo da je apelant (i po shvaćanju drugostupanjskog vijeća) bio uskraćen u dobijanju odgovora vezanih za njegovu tvrdnju da može biti zadužen radom na predmetu, ali ne i obavezom čuvanja predmeta u okolnostima kada je predmet bio smješten u otvorenoj kaseti i po prirodi posla dostupan, sve vrijeme, cijelom timu istražitelja koji su radili skupa s njm na tom predmetu. S tim u vezi, naveo je da se u discisplinskom postupku nije mogao izvesti zaključak o odgovornosti apelanta, odnosno da je u konkretnom slučaju isključivo apelant odgovoran za nestanak oduzetog predmeta – računa. Međutim, po shvaćanju drugostupanjskog vijeća Suda BiH, žalba tužene osnovano ukazuje da se odgovornost apelanta zasniva na činjenici neobavještavanja pretpostavljenih o nestanku dokaza iz spisa i nesačinjavanju službene zabilješke o tome. Naime iz provedenih dokaza u spisu na okolnosti o nestanku navedenog dokaza iz predmeta, proizilazi da apelant kao inspektor za istrage nije odmah obavijestio svoje neposredno nadređene rukovoditelje (pomoćnika komandira za organizaciju i operacije i komandira JGP Gorica), kao i da o nestanku dokaza iz spisa nije sačinio službenu zabilješku. Tek u svom dodatnom izjašnjenju komandiru JGP Gorica, apelant se izjasnio da je prije 3 do 4 tjedna uočio da iz predmeta nedostaje sporni račun. Imajući u vidu da je samo radnjama neobavještavanja, odnosno neblagovremenog obavještavanje nadređenih i nesačinjavanjem službene zabilješke (koje su navedene u pobijanim rješenjima) apelant počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 105. stavak 1 točka (1) Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno iz članka 5. stavak 1. točka (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH ("neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno ili nepažljivo izvršavanje službenih zadataka"), Suda BiH je ukazao da mu je mogla biti izrečena navedena disciplinska sankcija, koja predstavlja minimalnu sankciju u skladu sa odredbama članaka 6. i 8. Pravilnika odisciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH i odredbama članaka 105. stavak 2. i 110. stavak 3. Zakona o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, smatra da je nezakonit zaključak redovnog suda da je polovica disciplinskog rješenja nezakonita i protivna Europskoj konvenciji, a je druga polovica zakonita, pa su na osnovu nje rješenja održana na snazi. Pri tome, apelant ističe da sud ima kontrolnu funkciju zbog čega nije mogao cjepati činjenični opis dijela, koji predstavlja jednu cjelinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2368/19 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio