Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3044/19 (H.S.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3044/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3044/19, rješavajući apelaciju H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 019401 15 Uvp od 13. juna 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. S. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019401 13 U od 30. januara 2015. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 25. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 019401 15 Uvp od 13. juna 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019401 13 U od 30. januara 2015. godine. Apelant je na zahtjev Ustavnog suda dopunio apelaciju 26. avgusta 2019. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda od 30. januara 2015. godine odbačen je kao neuredan podnesak – tužba tužitelja (apelanta i M. K.), zaprimljen kod Kantonalnog suda 2. decembra 2013. godine, podnesen protiv tuženog organa (Općine Novi Grad) i odgovornog lica tuženog organa, radi šutnje administracije, nepostupanja po Presudi Kantonalnog suda broj 09 0 U 010400 10 U od 19. avgusta 2013. godine i teške povrede službene dužnosti, te radi pokretanja disciplinskog postupka protiv odgovornog lica tuženog organa.

3. Rješenjem Kantonalnog suda od 14. aprila 2015. godine odbačena je tužba tužitelja (apelanta i M. K.) za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Kantonalnog suda od 30. januara 2015. godine.

4. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke – rješenja Kantonalnog suda od 14. aprila 2015. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 13. juna 2019. godine kojom je odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju tužitelji tražili ponavljanje postupka okončanog rješenjem prvostepenog suda od 30. januara 2015. godine, koje je doneseno u postupku upravnog spora u skladu sa odredbom člana 24. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, te je istakao da po tužbi za ponavljanje postupka okončanog navedenim rješenjem nije postojao niti jedan zakonski osnov za ponavljanje iz člana 47. stav 1. tač. 1.-6. Zakona o upravnim sporovima. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud (u postupku okončanom rješenjem od 30. januara 2015. godine) pozvao tužitelje da urede i dopune nepotpuni podnesak (tužbu), u smislu odredaba člana 59. i člana 27. st. 5. i 6. Zakona o upravnim sporovima, a što tužitelji nisu učinili podneskom dostavljenim Kantonalnom sudu 15. decembra 2015. godine. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da je pobijano rješenje Kantonalnog suda od 14. aprila 2015. godine pravilno i zakonito. Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

I.Dopustivost ratione materiae (u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 09 0 U 019401 15 Uvp od 13. juna 2019. godine)

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnosi na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o tužbi apelanta i M. K. za ponavljanje postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenoj odluci odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II.Neiscrpljivanje (u odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 U 019401 13 U od 30. januara 2015. godine)

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da, u skladu sa odredbama člana 24., a u vezi sa članom 59. i članom 27. st. 5. i 6. Zakona upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05), dostavi uređenu tužbu, što je za posljedicu imalo donošenje rješenja kojim je njegova tužba odbačena kao neuredna. Dakle, apelanti nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu meritornu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3044/19 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio