Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3176/19 (Z. T.)

Odluka donesena 11. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3176/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. ožujka 2020. godine, u predmetu broj AP-3176/19, rješavajući apelaciju Zdenka Tibolda, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdenko Tibold protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 102462 18 Gž 3 od 28. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenko Tibold (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 20. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 102462 18 Rev 2 od 28. svibnja 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5505/18 od 22. svibnja 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 102462 18 Gž 3 od 28. lipnja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su tuženici (Kanton Središnja Bosna/Srednjobosanski kanton Travnik i UniCredit Bank d.d. Mostar) povrijedili njegovo pravo na jednako postupanje pred sudom tako što su nad apelantom vršili mobing, te da mu zbog takvog diskriminirajućeg ponašanja solidarno naknade nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. Dalje je odbačena apelantova tužba protiv drugotuženog kojom je od drugotuženog tražena naknada materijalne štete u određenom novčanom iznosu. Također, obvezan je apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenim novčanim iznosima.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant protuzakonito postupanje vidi u činjenici da redovni sudovi nisu proveli pravomoćnu odluku prvostupanjskog suda od 27. kolovoza 2007. godine i što nisu proveli odluke Vrhovnog suda koje su im dostavljene na nadležno postupanje. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud ispravno zaključio kako su dio tužbenog zahtjeva kojim se traži isplata naknade materijalne štete u odnosu na drugotuženika odnosi na potraživanje iz radnog odnosa i troškove postupka koji su utvrđeni presudom od 27. kolovoza 2007. godine, koja je preinačena odlukom drugostupanjskog suda od 7. svibnja 2008. godine na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, pa je pravilno prvostupanjski sud odbacio tužbu u ovom dijelu jer se radi o presuđenoj stvari. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je iz izreke odluke o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2689/17 od 25. listopada 2017. godine razvidno da je apelacija apelanta odbačena, zbog čega je pogrešan zaključak apelanta da dijelovi obrazloženja navedene odluke mogu obvezivati sud. Također, Kantonalni sud je istakao da iz dokaza provedenih apelant nije dokazao da je u odnosu na njega različito postupljeno u odnosu na druge stranke u postupcima vođenim pred nadležnim sudovima Srednjobosanskom kanton, pa njegov subjektivni osjećaj nezadovoljstva sadržajem donesenih odluka u postupcima, sam po sebi, ne može biti znak ili dokaz diskriminatornog postupanja pravosudnih organa prema njemu. Naime, sudovi postupke provodili po zakonu, primjenjujući materijalno pravo prema utvrđenom činjeničnom stanju, a apelant je imao mogućnost koristiti provjeru pravilnosti i zakonitosti njihovih odluka podnoseći žalbe ili revizije, što mu je bilo omogućeno i što je i činio. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da dopisi Vrhovnog suda od 1. veljače 2017. godine i 14. veljače 2017. godine, te odluka Ustavnog suda broj AP-2689/17 od 4. rujna 2017 godine, ne ukazuju na bilo kakve protuzakonite ili diskriminirajuće radnje tuženika prema apelantu, slijedom čega apelant nije dokazao diskriminatorski odnos sudova, odnosno prvotuženika prema njemu.

Apelacioni navodi

5. Iz apelacionih navoda proizilazi da se apelant pozvao na povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Herceogivne u vezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3176/19 (Z. T.) | Sudska praksa | Aktio