Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/19 (TP ORIS d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2192/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2192/19, rješavajući apelaciju TP ORIS d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio TP ORIS d.o.o. Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098650 18 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098650 18 Gž od 30. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098650 16 P od 30. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. TP ORIS d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 098650 18 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098650 18 Gž od 30. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 098650 16 P od 30. novembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda od 21. februara 2019. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio:

- da se utvrdi da su ništavi ugovori o reprogramu kredita od 27. juna 2014. godine, zaključeni između apelanta (korisnik kredita) i tužene („Komercijalne banke“ AD Banja Luka, davalac kredita), a što je tužena dužna trpjeti i priznati, -da se utvrdi da su ništavi ugovori o zasnivanju hipoteke od istog datuma zaključeni između istih stranaka kojim je zasnovana hipoteka na nekretninama (pobliže opisanim u izreci prvostepene odluke) čiji je vlasnik i nosilac prava građenja sa 1/1 apelant, a što je tužena dužna trpiti i priznati.

-da se ponište ugovori o reprogramu kredita od istog datuma zaključeni između istih stranaka, a što je tužena dužna trpiti i priznati.

-da se ponište ugovori o zasnivanju hipoteke od istog datuma zaključeni između istih stranaka kojim je zasnovana hipoteka na nekretninama (pobliže opisanim u izreci prvostepene odluke) čiji je vlasnik i nosilac prava građenja sa 1/1 apelant, a što je tužena dužna trpiti i priznati.

-da se naloži Zemljišno - knjižnom uredu Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine brisanje zabilježbe založnog prava u zemljišnoknjižnim ulošcima (pobliže opisanim u izreci prvostepene odluke) uspostavljene po ništavnim ugovorima o zasnivanju hipoteke od istog datuma i uspostava zemljišnoknjižnog stanja prije provođenja zabilježbe navedenih ugovora.

-da se naloži tuženoj da izvrši povrat apelantu svih sredstava obezbjeđenja preuzetih po ugovorima o kreditu od istog datuma, koja su data od strane apelanta i jemaca. Također, obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je apelant zahtjev da se utvrdi da su ništavi ugovori o reprogramu kredita i ugovori o zasnivanju hipoteke od 27. juna 2014. godine zasnovao na činjenici da je ove ugovore zaključio Ž.M. (apelantovi osnivači su Ž.M. i R.M. sa jednakim udjelima) bez saglasnosti R.M., odnosno protivno Zakonu o preduzećima BD BiH, dok je zahtjev da se ovi ugovori ponište zasnovao na tvrdnji da to što je Ž.M. osnivač sa udjelom od 50% ukazuje „na njegovu ograničenu poslovnu sposobnost u pogledu zaključivanja ugovora". Pri tome, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da u apelantovom osnivačkom aktu (donesen saglasno članu 371. Zakona o preduzećima BD BiH) odnosno u Ugovoru o osnivanju društva od 16. maja 2002. godine stoji da su apelantovi osnivači Ž.M. (direktor) i R.M. (zamjenik direktora), da apelanta u unutrašnjem pravnom prometu zastupaju i predstavljaju osnivači, direktor i zamjenik direktora koji su ovlašteni za zastupanje društva i vođenje poslova društva sa neograničenim ovlaštenjima (član 19. Ugovora). Dalje je prvostepeni sud utvrdio da u registru preduzeća nije upisano ograničenje ovlaštenja direktora (u smislu davanja saglasnosti organa upravljanja/osnivača za zaključivanje ugovora), da osnivači nisu formirali skupštinu društva, da je notar prilikom zaključivanja ugovora o zasnivanju hipoteke utvrdio da su ugovorne strane ovlaštene za zaključivanje pravnog posla i da je kod zaključivanja ugovora postupano u svemu prema odredbama Zakona o notarima BD BiH. Također, prvostepeni sud utvrdio da je apelant i u prethodnom periodu bio u ugovornom odnosu s tuženom (Ž.M. zaključio s tuženom ugovor o dugoročnom kreditu 2010. godine, ugovor o reprogramu kredita i ugovor o zasnivanju založnog prava), te da je Ž.M. ovlašteno zaključio ugovore koji su predmet spora, te ovi ugovori nisu ništavi (član 103. Zakona o obligacionim odnosima) odnosno da se radi o pravno valjanim ugovorima koji ne sadrže nedostatke iz člana 111. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je apelant nije dokazao postojanje pretpostavki ništavosti iz člana

103. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno nije dokazao postojanje razloga iz člana 111. istog zakona zbog kojih se sporni ugovori mogu pobijati, te naglasio da je ŽM. prema apelantovom osnivačkom aktu mogao valjano zaključiti sporne ugovore zbog čega je apelantova revizija neosnovana (član 357. Zakona o parničnom postupku BDBiH). Apelacioni sud je naveo da obrazloženje drugostepene presude sadrži potpune i pravilne odgovore na sve odlučne apelantove navode (član 340. Zakona o parničnom postupku BDBiH).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na pristup sudu, član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji i žalbi, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/19 (TP ORIS d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio