Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5342/17 (A. K.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5342/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5342/17, rješavajući apelaciju Ajše Kajtezović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ajše Kajtezović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 323119 15 Gži od 13. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 I 323119 13 I od 10. decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ajša Kajtezović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše podnijela je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 323119 15 Gži od 13. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 I 323119 13 I od 10. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 21. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. maja 2019. godine, a Općinski sud 5. juna 2019. godine.

4. Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem JU Centra za socijalni rad Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Centar) broj 06-41-2461-UPI/08 od 17. februara 2009. godine apelantici je priznat status člana porodice civilne žrtve rata i po tom osnovu pravo na isplatu porodične invalidnine.

7. Apelantica je 1. februara 2013. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Centra od 17. februara 2009. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine kao izvršenika radi naplate određenog novčanog iznosa (iznos preciziran u izreci rješenja).

8. Općinski sud je 17. februara 2014. godine donio Rješenje o izvršenju broj 65 I 323119 13 I kojim je odredio predloženo izvršenje, a na koje rješenje je izvršenik izjavio prigovor 21. februara 2014. godine.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 I 323119 13 I od 10. decembra 2014. godine usvojen je prigovor izvršenika, rješenje o izvršenju je stavljeno van snage, ukinute su sve provedene radnje i izvršni postupak je obustavljen.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je u toku postupka izvršio uvid u Rješenje Centra broj 06-41-2461-UPI/08 od 17. februara 2009. godine kojim je apelantici priznat status člana porodice civilne žrtve rata i pravo na isplatu porodične invalidnine u mjesečnom iznosu od 141,50 KM za 2007. godinu (iznos od 101,00 KM se isplaćuje iz sredstava federalnog budžeta, a iznos od 40,50 KM iz kantonalnog budžeta), iznos od 158,08 KM do 31. decembra 2008. godine (iznos od 110,77 KM se isplaćuje iz sredstava federalnog budžeta, a iznos od 44,31 KM iz kantonalnog budžeta) i iznos od 242,50 KM (iznos od 173,21 KM se isplaćuje iz sredstava federalnog budžeta, a iznos od 69,29 KM iz kantonalnog budžeta), počev od 1. januara 2009. godine pa dok za to postoje zakonom propisani uvjeti. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 27. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je naveo da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta i obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Općinski sud je istakao da je predmetnom izvršnom ispravom

– rješenjem Centra od 17. februara 2009. godine utvrđeno pravo apelantice kao tražioca izvršenja na porodičnu invalidninu u određenom iznosu, ali da nije određeno ko je obavezan isplaćivati navedena novčana sredstva. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao i na odredbe člana 47. ZIP-a kojim su propisani razlozi za prigovor, te je istakao da se prigovor može zasnovati na razlogu da isprava na osnovu koje je određeno izvršenje nije izvršna isprava, tj. da isprava koja nije iz kruga izvršnih isprava propisanih u članu 25. ZIP-a. Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju izvršna isprava rješenje Centra od 17. februara 2009. godine nije podobna za izvršenje jer u njoj nije naznačen izvršenik, odnosno lice koje je dužno izmiriti obavezu koja je utvrđena izvršnom ispravom, zbog čega postoje razlozi iz člana 47. tačka 1. ZIP-a.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 323119 15 Gži od 13. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje.

12. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da rješenje na osnovu kojeg apelantica zahtijeva provedbu izvršenja prema članu 23. stav 1. tačka 2. ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu s obzirom na to da se radi o odluci donesenoj u upravnom postupku koja glasi na ispunjenje novčane obaveze (pravo na porodičnu invalidninu u određenom iznosu). Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je prije određivanja izvršenja bio dužan cijeniti podobnost izvršne isprave za izvršenje shodno članu 27. stav 1. ZIP-a, a što je propustio učiniti, pa mu je na to ukazao izvršenik u prigovoru na rješenje o izvršenju. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je navedenom odredbom propisan sadržaj izvršne isprave koji je nužna pretpostavka za dopustivost izvršenja, pa je ona podobna za izvršenje samo ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te da je pored postojanja obaveznih elemenata, za donošenje rješenja o izvršenju potrebno da je predmet izvršenja jasno određen u izvršnoj ispravi ili da je odrediv na način da su u izvršnoj ispravi dati elementi na osnovu kojih se sa sigurnošću i pouzdano može utvrditi vrsta i visina predmeta obaveze koju izvršenik treba da učini. Kantonalni sud je istakao da je u rješenju dostavljenom uz izvršni prijedlog navedeno da se isplata po ovom rješenju vrši iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i budžeta Unsko-sanskog kantona u skladu sa zakonom, te da, prema stavu Kantonalnog suda, obaveza izvršenika nije jasno određena u konkretnom slučaju, niti je odrediva jer nije moguće na pouzdan način utvrditi koji iznos apelanticinog potraživanja je obavezan platiti izvršenik, a koji iznos se isplaćuje iz kantonalnog budžeta. Stoga je Kantonalni sud zaključio da predmetna izvršna isprava nema zakonom utvrđeni sadržaj i nije podobna za izvršenje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se pravni osnov njenog potraživanja nalazi u odredbama čl. 58. i 59. u vezi sa članom 97. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, ali da sudovi u njenom slučaju nisu imali u vidu navedene odredbe. Osim toga, apelantica ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 27. ZIP-a zaključujući da rješenje Centra nije podobno za izvršenje jer je samim zakonom jasno definiran način finansiranja utvrđenih prava, a predmetno rješenje koje je doneseno kao formalna isprava bez sumnje je podobno za izvršenje. Apelantica smatra da su je samovoljnim tumačenjem ZIP-a sudovi onemogućili u korištenju njenih prava. II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da je apelantici nesporno rješenjem Centra od 17. februara 2009. godine priznat status člana porodice civilne žrtve rata i da joj je po tom osnovu utvrđeno pravo na porodičnu invalidninu u mjesečnim iznosima koji su precizno navedeni u izreci rješenja, a koji se isplaćuju dijelom iz federalnog, a dijelom iz kantonalnog budžeta. Kantonalni sud navodi da spomenuto rješenje kao izvršna isprava ne sadrži oznaku lica koje je apelantici dužno isplatiti utvrđene iznose mjesečnih naknada, nego je samo navedeno iz kojih sredstava se isplaćuju priznati iznosi. Kantonalni sud je dalje naveo da je, za razliku od situacije u predmetu broj AP 4039/17 gdje je kao izvršenik označen kanton, u konkretnom slučaju označena Federacija Bosne i Hercegovine koja sufinansira naknade, ali ne vrši isplatu, pa Federacija Bosne i Hercegovine nema stranačku legitimaciju za postupanje u ovoj stvari. Zbog navedenog, Kantonalni sud predlaže da se predmetna apelacija odbije jer ne postoji povreda prava na koja se apelantica pozvala.

15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju samo ukratko ponovio činjenice u predmetu. V.Relevantni propisi

16. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 1.

Ovim Zakonom uređuje se:

(…)

• finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 9.

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), vrši nadzor nad provođenjem ovog zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona, kao i nad stručnim radom ustanova koje osniva Federacija, izdaje instrukcije i vrši upravni nadzor i kontrolu namjenskog trošenja sredstava namijenjenih za ostvarivanje prava po ovom zakonu, a koja se obezbjeđuju iz federalnog budžeta.

Nadležni kantonalni organ uprave, vrši nadzor nad provođenjem zakona, drugih propisa i općih akata kantona donesenih saglasno ovom zakonu, kao i nad stručnim radom ustanova koje osniva općina, odnosno kanton, izdaje instrukcije i vrši neposredni upravni nadzor i kontrolu namjenskog trošenja sredstava namijenjenih za ostvarivanje prava po ovom zakonu, a koja se obezbjeđuju iz kantonalnog budžeta.

Član 10.

U postupku ostvarivanja prava i dužnosti utvrđenih ovim zakonom primjenjuju se odgovarajuće odredbe propisa o upravnom postupku, ako ovim zakonom i propisom kantona nije drugačije određeno.

Član 58. stav 1. tač. 1) i stav 6.

Civilne žrtve rata imaju, po ovom zakonu, sljedeća prava:

1) ličnu invalidninu ili mjesečno lično novčano primanje, […] Kanton može utvrditi i druga prava i proširiti obim prava utvrđenih ovim zakonom, u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama civilnih žrtava rata.

Član 59. st. 1, 2, 4. i 5.

Osnovica za obračun novčanih primanja za lica iz člana 56. ovog Zakona iznosi 70% od osnovice utvrđene u skladu sa federalnim propisima o pravima branitelja i članova njihovih porodica.

Lična invalidnina utvrđuje se u mjesečnom iznosu prema grupi oštećenja organizma iz člana 56. Zakona u procentu od osnovice iz stava 1. ovog člana kako slijedi:

I. grupa - 100% od osnovice […] Sredstva za isplatu novčanih primanja iz ovog člana osiguravaju se u omjeru 70% iz federalnog budžeta i 30% iz budžeta kantona.

Osnovica i mjesečni iznosi novčanih primanja u skladu sa ovim Zakonom usklađuju se na način kako se vrši usklađivanje novčanih primanja za korisnike prava prema propisima o pravima branitelja i članova njihovih porodica.

Član 83.

Isplate po ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave.

Sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta, doznačit će se nadležnom kantonalnom organu uprave, na osnovu zahtjeva tog organa, koji se podnosi Federalnom ministarstvu.

17. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 269.

Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza.

Član 272.

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Član 273.

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem.

(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem.

[…]

18. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Izvršni dokument (1) Izvršni dokumenti su:

[…] 2) izvršna odluka donešena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno;

[…] (2) Pod izvršnim dokumentom iz stava 1. ovog člana smatra se svaki takav dokument donešen u Bosni i Hercegovini.

Član 27. stav (1) (1) Izvršni dokument povoljan je za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 30. stav (2) Prijelaz potraživanja ili obaveze (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnom dokumentu nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnim ili prema zakonu ovjerenim privatnim dokumentom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršnog dokumenta ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju da razriješe u parničnom postupku.

Član 36. stav (1) Prijedlog za izvršenje Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačen izvršni ili vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 323119 15 Gži od 13. oktobra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 20. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što su u postupku proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

28. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično pravno pitanje u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4039/17 od 23. aprila 2018. godine, AP 4503/17 od 10. aprila 2019. godine i AP 5054/17 od 24. aprila 2019. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 4039/17 Ustavni sud istakao da se u tom predmetu „pokreću dva pitanja, prvo, da li predmetno rješenje Službe može biti izvršna isprava u konkretnom izvršnom postupku i, drugo, da li je predmetno rješenje podobno za izvršenje ako je apelantica kao izvršenika označila Kanton koji u izvršnoj ispravi nije naveden kao obveznik izvršenja“ (stav 31).

29. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju izvršnu ispravu predstavlja rješenje Službe od 26. januara 2007. godine kojim je apelantici kao civilnoj žrtvi rata utvrđeno pravo na mjesečne iznose lične invalidnine. Navedeno rješenje je doneseno na osnovu odredaba Zakona o osnovama socijalne zaštite i odredaba Naredbe o iznosima po Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom koju je donio ministar za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije sporno da se radi o izvršenju 'izvršne odluke' donesene u upravnom postupku koja glasi na ispunjenje novčane obaveze, te u tom smislu predstavlja izvršnu ispravu, shodno članu 23. ZIP-a čije se izvršenje provodi sudskim putem shodno članu 273. stav 2. Zakona o upravnom postupku“ (stav 31).

30. Nadalje, u pogledu drugog pitanja, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo: „Kantonalni sud […] zaključio da rješenjem Službe kojim je apelantici priznato pravo na invalidninu nije navedeno ko ima izvršiti utvrđenu obavezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene lične invalidnine, zbog čega predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje shodno članu 27. stav 1. ZIP-a… Ustavni sud posebno ukazuje da iz odredaba člana 83. Zakona o osnovama socijalne zaštite proizlazi da isplate 'po ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave', te da, prema stavu 2. navedenog člana, 'sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta, doznačit će se nadležnom kantonalnom organu uprave, na osnovu zahtjeva tog organa, koji se podnosi Federalnom ministarstvu'. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, kao nesporno proizlazi obaveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave, da preduzme neophodne korake, odnosno podnese zahtjev za doznačivanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koje imaju lica prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite u koju kategoriju, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ulazi i apelantica.“ U citiranoj odluci je također istaknuto: „Ustavni sud zapaža da je članom 30. stav 2. ZIP-a određeno da se izvršenje može odrediti i protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije određeno kao izvršenik ako ono prema zakonu ima obavezu izvršenja. Ustavni sud smatra, podržavajući pri tome praksu u predmetu broj AP 1472/07, da se Kanton, koji pri tome osigurava dio budžetskih sredstava, ne može oglušiti o ishod konkretnog spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u izvršnoj ispravi organa uprave“ (stav 32).

31. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio: „Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o osnovama socijalne zaštite, te odredbe čl. 27. stav 1. i 30. stav 2. ZIP-a, Ustavni sud smatra apelanticine navode osnovanim, pa zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, čime je učinjeno iluzornim izvršenje izvršne odluke organa uprave, koje predstavlja integralni dio 'suđenja' u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije“ (stav 33).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci konstatirao da rješenje na osnovu kojeg apelantica zahtijeva provedbu izvršenja prema članu 23. stav 1. tačka 2. ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu s obzirom na to da se radi o odluci donesenoj u upravnom postupku koja glasi na ispunjenje novčane obaveze (pravo na porodičnu invalidninu u određenom iznosu).

33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud konstatirao da je u rješenju Centra od 17. februara 2009. godine navedeno da se isplata po ovom rješenju vrši iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i budžeta Unsko-sanskog kantona u skladu sa zakonom, ali da, prema stavu Kantonalnog suda, obaveza izvršenika nije jasno određena u konkretnom slučaju, niti je odrediva, jer nije moguće na pouzdan način utvrditi koji iznos apelanticinog potraživanja je obavezan platiti izvršenik, a koji iznos se isplaćuje iz kantonalnog budžeta. Stoga je Kantonalni sud zaključio da predmetna izvršna isprava nema zakonom utvrđeni sadržaj i nije podobna za izvršenje shodno odredbi člana 27. stav 1. ZIP-a.

34. Ustavni sud zapaža da iz odredaba člana 59. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom proizlazi da se sredstva za isplatu novčanih primanja osiguravaju u omjeru 70% iz federalnog budžeta i 30% iz budžeta kantona. Ustavni sud, također, ukazuje na odredbe člana 83. istog zakona iz kojih proizlazi da isplate po ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave, te da će se, prema stavu 2. navedenog člana, sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta doznačiti nadležnom kantonalnom organu uprave, na osnovu zahtjeva tog organa, koji se podnosi Federalnom ministarstvu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je članom 30. stav 2. ZIP-a određeno da se izvršenje može odrediti i protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije određeno kao izvršenik. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da je, u situaciji kada su način osiguravanja sredstava za isplatu predmetnih potraživanja, način isplate, kao i obveznik isplate, jasno utvrđeni zakonom, proizvoljno obrazloženje Kantonalnog suda prema kojem „predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-a jer obaveza izvršenika nije jasno određena u konkretnom slučaju, niti je odrediva“.

35. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju, za razliku od apelanata u gore navedenim citiranim predmetima koji su kao izvršenika označili Kanton, označila Federaciju Bosne i Hercegovine kao izvršenika, a iz naprijed navedenih zakonskih propisa, kao i citiranih odluka Ustavnog suda, nesporno proizlazi obaveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave za isplatu predmetnih potraživanja, odnosno „da preduzme neophodne korake, odnosno podnese zahtjev za doznačivanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koje imaju lica prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite u koju kategoriju, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ulazi i apelantica“. Kod navedenog, Ustavni sud, nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, dakle, nalazi da su ovi apelanticini navodi neosnovani.

Ostali navodi

36. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada iz zakonskih propisa proizlazi obaveza Kantona za isplatu predmetnih potraživanja, a apelantica je kao izvršenika označila Federaciju Bosne i Hercegovine.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5342/17 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio