Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/19 ("ORION 3" d.o.o Banjaluka)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2316/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2316/19, rješavajući apelaciju "ORION 3" d.o.o Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ORION 3" d.o.o Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 105413 19 Rev od 3. aprila 2019.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105413 18 Pž od 13. decembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105413 13 Ps od 26. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ORION 3" d.o.o Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dalibor Pejaković advokat iz Banjaluke, podnio je 28. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 105413 19 Rev od 3. aprila 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105413 18 Pž od 13. decembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105413 13 Ps od 26. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi („Addiko Bank” a.d. Banjaluka) po osnovu neosnovanog obogaćenja isplati određeni novčani iznos u visini vrijednosti građevinskih objekata i to pogona za dozrijevanje trajnih mesnih proizvoda i pogona za pasterizaciju konzerviranih proizvoda sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u određenom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je nad preduzećem „Impro” otvoren stečajni postupak 4. aprila 2011. godine, da je tuženi (priznato mu pravo na odvojeno namirenje) pokrenuo izvršni postupak u kome su procijenjene sve nekretnine izvršenika „Impro” (i pogoni za dozrijevanje i pasterizaciju), te da je u tom postupku sva imovina izvršenika prodata tuženom. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant kupovinom dionica „Impro-a” postao većinski vlasnik dioničkog kapitala i stekao pravo upravljanja i ostvarivanja dobiti, te da apelant (koji je s „Impro” zaključivao ugovore o [...] građenju) prije otvaranja stečajnog postupka nije tražio da se utvrdi da je građenjem na tuđem zemljištu objekata za pasterizaciju i za dozrijevanje stekao pravo svojine ili da mu „Impro" (kao vlasniku meterijala) plati iznos koji je uložio u objekte za koje tvrdi da je sagradio svojim sredstvima na zemljištu „Impro" (član 60. stav 2. Zakona o stvarnim pravima). Vrhovni sud je naveo da apelant nije mogao u stečajnom postupku postavljati zahtjeve ni kao izlučni povjerilac za izdvajanje stvari koje ulaze u stečajnu masu jer nije vlasnik stvari, te naglasio da je apelantu osporena prijava potraživanja za ulaganja u gradnju navedenih pogona, ali da nije pokretao parnicu radi utvrđivanja osporenog potraživanja (čl. 41. i 120. Zakona o stečajnom postupku). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant podnio prigovor trećeg lica koji je izvršni sud rješenjem od 21. februara 2013. godine odbacio (nema svojstvo trećeg lica, povezano lice s izvršenikom), jer je apelant korisnik kredita po ugovorima zaključenim s tuženim (apelant, tuženi i „Impro” potpisali ugovore o zasnivanju hipoteke na osnovu kojih je tuženi stekao založno pravo). Vrhovni sud je naveo da je tuženi prava na ovim nekretninama stekao u skladu sa članom

93. Zakona o izvršnom postupku, te naglasio da je predmet prodaje u izvršnom postupku (suprotno apelantovim navodima) bila cjelokupna imovina izvršenika (zemljište i prateći objekti), te da kupovinom nekretnina od strane tuženog nije došlo do prelaza apelantove imovine u imovinu tuženog, zbog čega su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev (210. Zakona o obligacionim odnosima).Također, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je utvrđena obaveza „Impro” da mu plati naknadu za ulaganja u objekte koje tvrdi da je sagradio svojim sredstvima na njegovom zemljištu, odnosno da je vlasnik ovih objekata niti da mu pripadaju određena prava na tim objektima, pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2316/19 ("ORION 3" d.o.o Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio