Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3157/19 (Š. B. i Z. B.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3157/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-3157/19, rješavajući apelaciju Špire Bošnjaka i Zdravke Bošnjaka, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Špiro Bošnjak i Zdravko Bošnjak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 027470 16 Rev od 27.
lipnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 027470 16 Gž od 21. rujna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 027470 13 P od 29. listopada 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Špiro Bošnjak i Zdravko Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Glamoča, koje zastupa Simo Tošić odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 2. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 027470 16 Rev od 27. lipnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 027470 16 Gž od 21. rujna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 027470 13 P od 29. listopada 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se obveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantima solidarno preda u posjed sporne nekretnine, a koje se odnose na građevinske objekte sa zemljištem na području općine Glamoč sa stanjem na dan ulaska u posjed ili pak u nemogućnosti predaje u posjed nekretnina-građevinskih objekata i zemljišta da isplati apelantima naknadu vrijednosti navedenih građevinskih objekata u određenom novčanom iznosu i ukupnu višegodišnju izgubljenu dobit uslijed nekorištenja zemljišta njiva i livada za određeno razdoblje u određenom novčanom iznosu i naknadu voćnih stabala u određenom novčanom iznosu, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Vrhovnog sud je naveo da je tužena 14. svibnja 1998. godine donijela Odluku o izgradnji Središta za borbenu obuku Vojske FBiH, a kojom je objavljen javni interes za eksproprijaciju zemljišta u privatnom vlasništvu koje će biti obuhvaćeno izgradnjom, da bi Vlada tužene 6. listopada 1998. godine donijela Odluku kojom je ovlastila Federalno ministarstvo odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su predmet objave po općem interesu za eksproprijaciju prije nego što je i jedno rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno. Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (članak 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), kada su kao neosnovan odbili zahtjev za povrat predmetnih nekretnina. Pri tome, naveo je da je reivindikacioni zahtjev pravilno odbijen, s obzirom da su apelanti u svojim iskazima potvrdili pravno relevantnu činjenicu da se predmetne nekretnine nalaze u njihovom posjedu, odnosno njihovoj faktičkoj vlasti. Nadalje, u odnosu na odštetni zahtjev za uništenje građevinskih objekata na nekretninama, Vrhovni sud je ukazao da nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke, a niti drugim provedenim dokazima, apelanti nisu dokazali da je šteta na njihovim objektima nastala radnjama tužene, niti su dokazali uzročnu vezu između samog čina ulaska tužene u posjed predmetnih nekretnina i nastale štete, a na apelantima je bio teret dokazivanja tih činjenica kao pretpostavki odštetne odgovornosti. Nadalje, odredba članka 70. Zakona o eksproprijaciji izričito navodi da je izgubljena korist ona koju bi vlasnik ostvarivao u određenom periodu dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprirane nekretnine, koje je faktičko pitanje i utvrđuje se u svakom konkretnom slučaju, pri čemu se u obzir uzima samo dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. ZOO). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelanti nisu ponudili niti jedan dokaz na okolnosti jesu li i u kojem opsegu koristili predmetne nekretnine, niti su učinili izvijesnim da su spriječeni radnjama tužene da ih ekonomski iskorištavaju, pa se odštetni zahtjev ne može zasnovati samo na čiinjenici da je tužena nekretnine preuzela u posjed, a niti navodu iz nalaza vještaka poljoprivredne stuke da su se na parcelama tužitelja mogle uzgajati određen kulture i ubirati plodovi.
Apelacioni navodi
4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević