Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3091/19 ("DA MI" d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3091/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3091/19, rješavajući apelaciju "DA MI" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "DA MI" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 121700 19 Rev od 29. maja 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 121700 18 Pž od 25.

marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 121700 17 Ps od 20. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "DA MI" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Ivetić advokat iz Banjaluke, podnio je 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 121700 19 Rev od 29. maja 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 121700 18 Pž od 25. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 121700 17 Ps od 20. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (RS) da mu naknadi potpunu štetu koja je nastala nezakonitim postupanjem državnih organa Poreske uprave pri Ministarstvu finansija RS i to: neisplaćene zarade zaposlenih sa porezom i doprinosima, izmaklu dobit, te uništen lager i štetu zbog nemogućnosti vraćanja zajmova i kredita u određenim novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Također, obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu od 2.625,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenje Poreske uprave RS, Podružni centar Banjaluka - Odsjek kontrole za plaćanje prijavljenih poreskih obaveza od 24. avgusta 2011. godine (kojim je naloženo apelantu da za period od tri godine uplati poreske obaveze), te određena njihova prinudna naplata (rješenje od 13. oktobra 2011.godine), djelimično poništeno drugostepenim rješenjem od 13. decembra 2013. godine u dijelu koji se odnosi na porez na dobit, porez na promet usluga - paušal i posebne republičke takse (u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak). Vrhovni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenjem prvostepenog organa od 21. maja 2014. godine apelantu stornirana obaveza i utvrđena zastara na fiskalna davanja (približno 86.200,00 KM) i naloženo apelantu da izvrši uplatu prijavljenih poreskih obaveza od 128,68 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se ne može smatrati nezakonitim djelovanjem prvostepenog organa to što je njegovo rješenje djelimično poništeno (izveo pogrešan zaključak iz dokaza o plaćanju apelantovih prijavljenih fiskalnih obaveza te zbog toga pogrešno primijenio pravnu normu), odnosno da to ne znači da postoji krivica službenog lica u tom organu (član 172. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da je ovaj organ postupao u skladu s načelima zakonitosti, samostalnosti u rješavanju i slobodne ocjene dokaza (čl. 5.,10. i 11. Zakona o opštem upravnom postupku). Naime, Vrhovni sud je naveo da organ koji postupa u okviru zakonskih ovlaštenja ne može biti odgovoran za pogrešno tumačenje zakonske norme, te naglasio da je pogrešna primjena materijalnog prava osnov za žalbu, što je apelant i iskoristio (kada je pogrešna radnja tužene ispravljena) i što je dovoljna garancija ostvarenja prava. Vrhovni sud je naveo da ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete jer nema protivpravne radnje organa tužene (član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), te naglasio da je odluka o troškovima postupka u skladu sa Zakonom o parničnom postupku i Advokatskom tarifom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3091/19 ("DA MI" d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio