Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-649/19 (M. P.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-649/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 649/19, rješavajući apelaciju Miroslava Pajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Pajića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 028774 18 Kž 6 od 6. februara 2019. godine i S1 2 K 028774 18 K od 21. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Pajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 028774 18 Kž 6 od 6. februara 2019. godine i S1 2 K 028774 18 K od 21. januara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 7. maja 2019. godine. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Pred Sudom BiH u toku je krivični postupak protiv apelanta i ostalih optuženih zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH i dr.
6. Apelantu je određena mjera pritvora nakon potvrđivanja optužnice Tužilaštva BiH Rješenjem Suda BiH od 3. jula 2018. godine (ispravljeno Rješenjem Suda BiH od 4. jula 2018. godine) a zbog kršenja mjera zabrane izrečenih u fazi istrage i zbog postojanja pritvorskih razloga predviđenih članom 132. stav 1. tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) djelomično usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 028774 18 Kv od 9. jula 2018. godine i S1 2 K 028774 18 Ko od 3. jula 2018. godine (o produženju pritvora apelantu), a u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije apelacija je odbijena. Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost kada su redovni sudovi propustili da u odluci o određivanju mjere pritvora apelantu, uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora, daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere pritvora iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Zaključeno je da nije povrijeđena presumpcija nevinosti kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu. U obrazloženju odluke je, između ostalog, u stavu 72. navedeno da „Ustavni sud smatra da su u zaključku redovnih sudova da postoji opravdana bojazan da će apelant počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u slučaju da bude pušten na slobodu, izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, preteže nad apelantovim pravom na slobodu. Naime, osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno. Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koji bi ukazali na postojanje takvih naročitih okolnosti“.
8. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 7490/18 od 10. aprila 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju izjavljenu protiv rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 028774 18 Kž 3 od 16. novembra 2018. godine i S1 2 K 028774 18 K od 2. novembra 2018. godine o produženju pritvora apelantu u odnosu na član II/3.d) i
e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 5. st. 1, 2, 3. i 4. i član 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe na rješenje doneseno u postupku kontrole opravdanosti trajanja mjere pritvora, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivična djela za koja je optužen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom vezanom za utvrđivanje postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. a) i c) ZKPBiH prejudicirao apelantovu krivicu. Postupak u kojem su donesena osporena rješenja
9. Apelantova braniteljica je 14. januara 2019. godine podnijela prijedlog za ukidanje pritvora apelantu. U prijedlogu se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 4873/18 od 10. januara 2019. godine, navodeći da ta odluka predstavlja novu činjenicu u smislu odredbe člana 131. stav 5. ZKPBiH, slijedom čega je predložila ukidanje mjere pritvora apelantu s obzirom na to da se navedena odluka Ustavnog suda odnosi na rješenje kojim je apelantu mjera pritvora inicijalno određena.
10. Pretresno vijeće Suda BiH je 21. januara 2019. godine održalo ročište na kojem je apelantova odbrana istakla da ostaje u cijelosti kod podnesenog prijedloga, te je na kraju svog izlaganja apelantova braniteljica, osim prijedloga da se apelantu ukine pritvor, predložila i da mu se izreknu mjere zabrane (mjera zabrane putovanja ili neka druga mjera kojom se ograničava njegovo kretanje) na šta apelantova odbrana ne bi ulagala žalbu.
11. Rješenjem Suda BiH - pretresnog vijeća (u daljnjem tekstu: pretresno vijeće Suda BiH) broj S1 2 K 028774 18 K od 21. januara 2019. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantove braniteljice za ukidanje mjere pritvora apelantu.
12. U obrazloženju pretresno vijeće Suda BiH, prije svega, navelo je da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti nije dovedena u pitanje, niti je apelantova odbrana osnovanu sumnju činila spornom predmetnim prijedlogom, kao što nije osporavala ni posebni pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Kada su u pitanju posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tač. b) i c) ZKPBiH u vezi s kojima je Ustavni sud BiH ustanovio povrede apelantovog prava, pretresno vijeće Suda BiH je istaklo da je pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) u međuvremenu ukinut odlukom tog suda broj S1 2 K 028774 18 Kž 2 od 13. septembra 2018. godine, te da će isključivo preispitati postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH a u vezi sa izraženim stavom Ustavnog suda BiH u odluci na koju se pozvala apelantova odbrana (AP 4873/18).
13. U vezi sa zakonskim uslovima koji moraju biti ispunjeni da bi se primijenila mjera pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, pretresno vijeće Suda BiH je ukazalo da nije sporna činjenica da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, te je potom ukazalo na zaključke navedene odluke Ustavnog suda. Pri tome je navedeno vijeće navelo da je zaključke Ustavnog suda koji su relevantni za ovu pravnu situaciju sa posebnom pažnjom analiziralo, te ponovo preispitalo da li postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo.
14. Naime, pretresno vijeće Suda BiH je istaklo da je taj sud u rješenjima koja su bila predmet ispitivanja u navedenoj odluci Ustavnog suda (AP 4873/18) očigledno u obrazloženjima propustio detaljnije obrazložiti koje su to konkretne i naročite okolnosti koje upućuju na osnovanu bojazan da će apelant počiniti isto ili istovrsno krivično djelo. Činjenica da je apelant ranije osuđivan samo je spomenuta, ali nije obrazloženo zašto ta osuđivanost, uz ostale istaknute razloge, gradi čvrsto uvjerenje kod suda da postoje ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, neovisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. U tom smislu je pretresno vijeće Suda BiH ukazalo da se u tim ranijim rješenjima Sud BiH nije detaljnije bavio pitanjem o kakvoj se vrsti osuđivanosti radi, u smislu vrste krivičnih djela za koja je apelant ranije pravosnažno osuđivan, odnosno pitanjem da li se radi o istim ili istovrsnim krivičnim djelima, nakon čega je bilo potrebno takve razloge ocijeniti u sveukupnosti sa svim ostalim razlozima (kontinuitet, upornost, sklonost vršenju zabranjenih radnji,i sl.) i tek onda izvesti zaključak o postojanju ozbiljnih razloga za trajanje mjere pritvora iz ovog osnova.
15. Osim toga, pretresno vijeće Suda BiH je istaklo da je to vijeće u fazi nakon potvrđivanja optužnice, odnosno prilikom vršenja redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnjeg egzistiranja mjere pritvora, u određenoj mjeri nadomjestilo nedostatke na koje je Ustavni sud ukazao u svojoj Odluci broj AP 4873/18, odnosno detaljnije obrazložilo pitanje ranije apelantove osuđivanosti, te da se stav tog vijeća u tom smislu nije promijenio ni ovom prilikom.
16. Dakle, pretresno vijeće Suda BiH je navelo da se u konkretnom slučaju radi o osobi (apelantu) koja je u kraćem vremenskom periodu od 2010. do 2013. godine više puta osuđivana za istovrsna krivična djela i kojoj je pritvor određen zbog kršenja mjera zabrane, kada su evidentirane određene apelantove radnje koje mogu imati obilježja drugog krivičnog djela, te se okolnosti u vezi sa načinom izvršenja krivičnog djela, vremenskim kontinuitetom itd. mogu uzeti kod procjene postojanja uslova za pritvor po osnovu člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Dalje je pretresno vijeće Suda BiH navelo da je evidentno da je apelant ranije osuđivan zbog krivičnog djela izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), zatim, zbog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, krivičnog djela zloupotreba znaka za pomoć i opasnost iz člana 371. stav 1. KZFBiH, krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 385. stav 2. KZRS, te zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH u krivičnom postupku koji je vođen pred Sudom BiH. Ovaj podatak tužilac je potvrdio i materijalnim dokazom, i to izvodom iz kaznene evidencije za apelanta koju je Tužilaštvo BiH uložilo u spis na ročištu održanom 21. januara 2019. godine, a odbrana nije ni osporavala ove podatke.
17. S obzirom na navedeno, pretresno vijeće Suda BiH je istaklo da je svjesno činjenice da se u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje i osuđivanost, te da ranija osuđivanost sama po sebi ne može biti osnov ni razlog za postojanje opasnosti od ponavljanja, odnosno da sud mora imati čvrsto ubjeđenje da postoji opasnost da će apelant puštanjem na slobodu pokušati ili učiniti iste ili istovrsne radnje. Međutim, u odlukama Suda BiH koje su bile predmet apelacije broj AP 4873/18 izostalo je detaljno obrazloženje u odnosu na raniju apelantovu osuđivanost zbog čega ta činjenica nije mogla biti ni razmatrana na pravilan način. U konkretnom slučaju pretresno vijeće Suda BiH je naglasilo da je činjenica da je apelant ranije osuđivan, zajedno sa drugim navedenim razlozima, izgradila kod tog suda čvrsto ubjeđenje da postoji opasnost od ponovnog činjenja radnji ukoliko bi se apelant našao na slobodi.
18. Dakle, pretresno vijeće Suda BiH je navelo da je na temelju svega navedenog zaključilo da je apelant ranije osuđivan za ista i istovrsna krivična djela, te za druga krivična djela, kao i da je evidentno da apelantova ranija osuđivanost nije u dovoljnoj mjeri utjecala na njegovu svijest da se uzdrži od vršenja krivičnih djela i uskladi svoje ponašanje sa društvenim normama, što upućuje na zaključak da je apelant sklon vršenju radnji zabranjenih zakonom, te da ranije izrečena sankcija nije ostvarila specijalnu prevenciju. Ovakav zaključak se prvenstveno temelji na činjenici da je apelant, između ostalih osuda, osuđivan za istovrsna djela, i to presudom Općinskog suda u Sarajevu, a pred Sudom BiH je 2013. godine osuđen zbog krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, a predmet krađe također su bila vozila. Dakle, taj postupak je po svojoj prirodi sličan postupku koji je u toku, u oba slučaja se radi o krađi vozila u okviru grupe i jasno je da se može reći da između radnji za koje je apelant tada osuđen i radnji za koje se tereti u konkretnom postupku postoji sličnost, istovrsnost radnji, te da se radi o istim djelima, a postoji i vremenski kontinuitet između radnji s obzirom na to da je optužnicom obuhvaćen period od 2011. do 2017. godine. Uzevši u obzir navedeno, pretresno vijeće Suda BiH je navelo da je nesporno da postoje naročite i konkretne okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo (za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža).
19. Apelantova odbrana je protiv prvostepenog rješenja izjavila žalbu u kojoj je, između ostalog, ukazala da Sud BiH ne izvršava Odluku Ustavnog suda broj AP 4873/18, te da je prvostepeni sud propustio razmotriti određivanje mjera zabrane koje je odbrana predložila, ukazujući pritom da je to obaveza suda i po službenoj dužnosti. Stoga je apelantova odbrana predložila da se osporeno prvostepeno rješenje preinači u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda, a da se apelant pusti na slobodu uz eventualno određivanje mjera zabrane, ili da se osporeno prvostepeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
20. Rješenjem Suda BiH - vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće Suda BiH) broj S1 2 K 028774 18 Kž 6 od 6. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 21. januara 2019. godine.
21. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće Suda BiH, prije svega, navelo je da je pretresno vijeće Suda BiH donijelo pravilnu odluku da se odbije prijedlog apelantove odbrane za ukidanje mjere pritvora apelantu, pri čemu se pretresno vijeće pravilno rukovodilo Odlukom Ustavnog suda broj AP 4873/18 s obzirom na to da je to vijeće, poštujući navedenu odluku Ustavnog suda, dalo detaljna objašnjenja u pogledu posebnih razloga za egzistiranje pritvora prema članu 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
22. Dalje je Apelaciono vijeće Suda BiH navelo da, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, pretresno vijeće Suda BiH nije zasnovalo osporenu prvostepenu odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava, tj. izvodu iz apelantove kaznene evidencije. S tim u vezi je Apelaciono vijeće Suda BiH istaklo da odbrana samo paušalno dovodi u pitanje ovaj dokaz, pri čemu ne daje obrazloženje koje bi zaista ukazalo da se radi o povredama apelantovih ljudskih prava i sloboda, odnosno bitnim povredama ZKPBiH. To što je navedeni dokaz ranije ocijenjen u kontekstu okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost, nije nikakva smetnja da bude ponovo ocijenjen kako samostalno, tako i u vezi sa drugim dokazima prilikom ponovnog razmatranja egzistencije mjere pritvora. Dakle, bez obzira na to da li je ovaj dokaz uložen u dokaznu građu u toku glavnog pretresa (zbog ocjene prilikom odlučivanja o glavnoj stvari), to ne sprečava vijeće da navedeni dokaz ocijeni u kontekstu egzistencije pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, jer se radi o dokazu koji je Tužilaštvo BiH uložilo na okolnosti ranije apelantove osuđivanosti, a čime se želi ukazati na postojanje opasnosti od mogućeg ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela. Suprotno navodima odbrane da izvođenje ovog dokaza nije najavljeno, Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je važno napomenuti da se radi o dokazu koji je i u ranijim fazama postupka razmatran na okolnost prijašnje apelantove osuđivanosti, a o čemu je apelantova odbrana bila upoznata, uslijed čega i nije bilo posebne potrebe najavljivati da će ovaj dokaz biti uložen prilikom održavanja ročišta na kojem se raspravljalo o prijedlogu apelantove odbrane za ukidanje pritvora. Pri tome je Apelaciono vijeće Suda BiH konstatovalo da se apelantova odbrana na održanom ročištu nije protivila ulaganju ovog dokaza.
23. Suprotno navodima žalbe, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće, uvažavajući navedenu odluku Ustavnog suda, dalo osvrt na sve odlučne činjenice neophodne za egzistenciju mjere pritvora koje se odnose na iteracijsku opasnost na strani optuženog. Tako je vijeće pravilno utvrdilo sve odlučne činjenice koje se odnose na okolnosti počinjenja krivičnih djela, i to, prije svega, naročito prirodu i način izvršenja krivičnih djela za koje se optuženi tereti, te brojnost krivičnopravnih radnji koje mu se stavljaju na teret, zatim, da je apelant višestruki povratnik u vršenju istih ili istovrsnih krivičnih djela, te činjenicu da su navedena krivična djela pripremana, planirana i ponavljana kontinuirano kroz duži vremenski period. Međutim, odluka Ustavnog suda nije nova činjenica u predmetu, kako to nastoji ukazati odbrana, iako je sud dužan ispoštovati navedenu odluku (a što je, po mišljenju tog vijeća, i ispoštovano donošenjem osporenog prvostepenog rješenja), te ona nema status nove činjenice koja bi morala dovesti, u konačnici, do drugačije odluke suda. To što je Ustavni sud prilikom odlučivanja o određenom pitanju utvrdio povredu nekog apelantovog prava, ne znači da se radi o novoj činjenici koja kao takva, sama po sebi, treba dovesti do drugačije odluke od one koja je prethodila odluci Ustavnog suda. Dakle, prema navedenoj odluci, prvostepeno vijeće je bilo dužno razmotriti egzistenciju mjere pritvora u skladu sa zaključcima Ustavnog suda, kada je vijeće ponovo ocijenilo sve činjenice i okolnosti na strani optuženog, te je na kraju ispravno odlučeno da se ne udovolji prijedlogu odbrane.
24. Potom je Apelaciono vijeće Suda BiH navelo da je, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, pretresno vijeće tog suda razmotrilo sve okolnosti na apelantovoj strani, te zaključilo da i dalje postoje naročite i konkretne okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo. Također, apelantova odbrana, osim paušalnog navođenja da prvostepeni sud nije postupio prema odredbi člana 131. stav 5. ZKPBiH, te pozivanja na citiranu odluku Ustavnog suda (AP 4873/18), nije konkretizovala postojanje propusta prvostepenog suda u tom kontekstu. To što je navedenom odlukom Ustavnog suda utvrđena povreda apelantovog prava ne znači da sud mora donijeti odluku kojom će se ukinuti mjera pritvora apelantu. Drugim riječima kazano, uzimajući u obzir zaključke Ustavnog suda iz navedene odluke, obaveza prvostepenog suda bila je da dậ relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje mjere pritvora apelantu, što je prvostepeni sud u konačnici i učinio, jer su dodatno obrazložene činjenice i okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost na apelantovoj strani. S obzirom na to da se apelantova odbrana poziva na različita postupanja u odnosu na druge optužene u ovom predmetu, Apelaciono vijeće Suda BiH je istaklo da se egzistencija mjere pritvora ocjenjuje posebno za svakog optuženog, uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti koje se odnose na tog optuženog, zbog čega se to vijeće nije moglo rukovoditi odlukama suda koje postoje na strani drugih optuženih.
25. Konačno je Apelaciono vijeće Suda BiH navelo da na apelantovoj strani egzistira i pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, koji njegova odbrana nije dovodila u pitanje, što dodatno ukazuje da sud nije mogao donijeti drugačiju odluku u odnosu na osporeno prvostepeno rješenje.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
26. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Također, apelant je naveo i povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Naime, apelant navodi da pretresno vijeće Suda BiH u postupku donošenja osporenog prvostepenog rješenja nije postupilo u skladu sa stavovima i zaključcima iz odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 4873/18 od 10. januara 2019. godine, te da je osporena prvostepena odluka zasnovana na izvodu iz apelantove kaznene evidencije. S tim u vezi, apelant ističe da navod pretresnog vijeća Suda BiH iz osporenog prvostepenog rješenja, koji je zasnovan na izvodu iz apelantove kaznene evidencije, u pogledu apelantove prethodne osuđivanosti ne predstavlja „neku novu okolnost“, jer je ona ocijenjena prilikom donošenja rješenja Suda BiH od 3. jula 2018. godine koje je bilo predmet ispitivanja u Odluci Ustavnog suda broj AP 4873/18. S tim u vezi, apelant se poziva na dio dispozitiva navedene odluke Ustavnog suda u kojem se navodi utvrđenje povrede u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Posljedično navedenom, apelant smatra da se osporenim rješenjima, donesenim po prijedlogu njegove odbrane za ukidanje pritvora apelantu, ne izvršava citirana odluka Ustavnog suda, već „upravo suprotno“.
28. Također, apelant ukazuje da je Sud BiH propustio razmotriti određivanje mjera zabrane koje je njegova odbrana predložila na ročištu održanom pred tim sudom 21. januara 2019. godine.
29. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da „ustanovi“ da je predmetna apelacija dopustiva i da je usvoji, te da utvrdi povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, da odluči o meritumu predmetnog slučaja ili alternativno proglasi nevažećim osporena rješenja i vrati slučaj Sudu BiH na ponovno odlučivanje.
II.Odgovor na apelaciju
30. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u osporenom drugostepenom rješenju tog suda, te smatra da je nesvrsishodo ponovo ih isticati. Također je navedeno da osporenim drugostepenim rješenjem ni u kom slučaju nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. Član 131.
Opće odredbe (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, […].Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, Član 137.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 028774 18 Kž 6 od 6. februara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je navedeno osporeno drugostepeno rješenje Suda BiH doneseno 6. februara 2019. godine, a predmetna apelacija podnesena 12. februara 2019. godine, nije neophodno utvrđivati kada je ono dostavljeno apelantu, odnosno njegovom pravnom zastupniku, budući da je u svakom slučaju podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
37. Međutim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi sa pravom na slobodu i sigurnost osobe, jer apelant ni na koji način nije konkretizirao navode o povredi prava na pravično suđenje, pa će predmetnu apelaciju ispitati sa aspekta prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
39. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
40. U suštini, apelant je, ne dovodeći u pitanje postojanje osnovane sumnje, osporio rješenja Suda BiH kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Stoga će Ustavni sud ove apelantove navode ispitati u smislu člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
41. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
42. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost pritvora procjenjuje u vezi s okolnostima svakog konkretnog slučaja i da je produženje mjere pritvora opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Stoga je obaveza sudske vlasti da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dậ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizovane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine, i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).
43. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud podsjeća da je, u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZKPBiH, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ni u postupku pred redovnim sudom nije osporio zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 132. stav 1. ZKPBiH, tako da se Ustavni sud tim pitanjem neće posebno baviti. Ovo tim prije što iz činjenica predmeta proizlazi da je u toku krivični postupak protiv apelanta i drugih optuženih u ovom predmetu, što samo po sebi upućuje na zaključak da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje pritvora.
44. S druge strane, apelant smatra da je proizvoljan zaključak pretresnog i Apelacionog vijeća Suda BiH u pogledu ispunjenosti uslova za mjeru pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Što se tiče ovog pritvorskog razloga, dakle, opasnosti od izvršenja ili ponavljanja krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom određeno da mjera pritvora može biti određena, odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
45. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, Serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine sa optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Također, samo lične prilike osumnjičenog, odnosno optuženog ne mogu biti osnov za zaključak da je osumnjičeni, odnosno optuženi sklon vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
46. U vezi s navedenim stavovima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, prije svega, ispitali objektivni uslov iz zakonske odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH, dakle zaprijećenu kaznu (tri godine ili teža kazna), ocjenjujući da su u tom segmentu redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge i da su krivična djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret obuhvaćena propisanom visinom zaprijećene kazne. Stoga je navedena okolnost koja se tiče težine krivičnih djela u vezi sa objektivnim uslovom (zaprijećenom kaznom) jasno objašnjena uz argumente koji upućuju na osnovanu sumnju u počinjenje krivičnih djela, koju apelant ne spori. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnoj tački Sud BiH je dalje ocijenio u smislu konkretnih specifičnih okolnosti kod apelanta. U tom pravcu je Apelaciono vijeće Suda BiH, ocjenjujući neosnovanost žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije konkretizovao naročite okolnosti, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su u rješenju navedeni uz zaključke do kojih je prvostepeni sud došao.
47. Naime, prije svega, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, postupajući u skladu sa stavovima i zaključcima iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4873/18, prepoznali propuste iz prethodnih rješenja (kojima je apelantu prvobitno određena mjera pritvora) u vezi sa obavezom suda da detaljnije obrazloži konkretne i naročite okolnosti koje upućuju na osnovanu bojazan da će apelant počiniti isto ili istovrsno krivično djelo. U tom smislu je Sud BiH, odnosno pretresno vijeće tog suda, u osporenom prvostepenom rješenju ukazao da je u prethodnim rješenjima koja su bila predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 4873/18 napravljen propust na način da se to vijeće kod zaključka o apelantovoj ranijoj osuđivanosti nije bavilo pitanjem o kakvoj se vrsti osuđivanosti radi, te njenim karakterom u smislu vrste krivičnih djela za koja je apelant ranije osuđivan. Dakle, prema ocjeni Suda BiH, u prethodnom postupku je izostala konkretizacija na osnovu koje bi ti razlozi bili ocijenjeni u sveukupnosti sa ostalim razlozima koji se tiču kontinuiteta, upornosti i konačno apelantove sklonosti vršenju zabranjenih radnji, slijedom čega bi se izveo konačan zaključak o postojanju ozbiljnih razloga za trajanje mjere pritvora iz ovog osnova u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Suda BiH na detaljan način posvetila pažnju prepoznavanju obaveza proizašlih iz citirane odluke Ustavnog suda, niti se u tom smislu čini proizvoljnim stav Apelacionog vijeće Suda BiH iz osporene drugostepene odluke da je prvostepeni sud, uvažavajući navedeno, dao osvrt na sve odlučne činjenice neophodne za egzistenciju mjere pritvora u apelantovom slučaju po ovom pritvorskom osnovu. Također, prema ocjeni Ustavnog suda, nema proizvoljnosti ni u načinu na koji je Apelaciono vijeće Suda BiH tumačilo i primijenilo u okolnostima konkretnog predmeta odredbu člana 131. stav 5. ZKPBiH na kojoj je apelantova odbrana zasnovala predmetni prijedlog za ukidanje njegovog pritvora, zaključivši da samo utvrđenje povrede apelantovog prava navedenom odlukom Ustavnog suda ne znači nužno da se radi o novoj činjenici u smislu navedene zakonske odredbe, niti da Sud BiH ima obavezu da nužno drugačije odluči pri donošenju nove/druge odluku od one koja je prethodila citiranoj odluci Ustavnog suda (AP 4873/18). Ovo zbog toga što Ustavni sud u citiranoj odluci (stav 72) nije prejudicirao postojanje, odnosno nije se bavio ispitivanjem da li u apelantovom slučaju zaista postoje naročite okolnosti koje upućuju na opravdanu bojazan da će apelant počiniti isto ili istovrsno krivično djelo za koje je optužen, već je osnov za utvrđenje povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost bio izostanak obrazloženja redovnih sudova u tom smislu, koji su samo naveli da je apelant prethodno osuđivan, a da pritom nisu iskazali kauzalitet i konkretizaciju samih krivičnih djela za koja je apelant ranije osuđivan u kontekstu krivičnih djela za koja je optužen u predmetnom krivičnom postupku, a koji nedostatak je, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim rješenjima otklonjen. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su u apelantovom slučaju procijenili mjerodavnu (iteracijsku) opasnost, izvršivši pritom usporedbu prethodnih činjenica (u vezi sa apelantovom ranijom osuđivanosti) u kontekstu njihove prirode ili stepena težine sa optužbama u postupku koji je u toku. Konačno, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u zaključku Apelacionog vijeća Suda BiH da izvod iz apelantove kaznene evidencije, koji je dostavilo Tužilaštvo BiH na ročištu održanom 21. januara 2019. godine, ne predstavlja nezakonit dokaz na kojem je pretresno vijeće Suda BiH zasnovalo svoje odlučenje, niti da je postojala smetnja da prvostepeni sud navedeni dokaz ocijeni u kontekstu daljnje egzistencije pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKPBiH u apelantovom slučaju. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da ni sama apelantova odbrana nije osporavala sadržaj tog izvoda, odnosno podatke o apelantovoj ranijoj osuđivanosti, niti se protivila da ovaj dokaz uloži Tužilaštvo BiH.
48. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti daljnjeg postojanja mjere pritvora apelantu imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (op. cit., Aleksanyan protiv Rusije, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i konkretne razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. god., stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
49. Konačno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode koji se tiču propusta redovnih sudova da u osporenim odlukama obrazlože i odluče o prijedlogu apelantove odbrane (usmeno iznesenom na ročištu pretresnog vijeća Suda BiH od 21. januara 2019. godine) za izricanje mjera zabrane umjesto mjere pritvora. Ovo, prije svega, zbog toga što su predmet osporavanja ove apelacije osporene odluke donesene povodom prijedloga apelantove odbrane za ukidanje pritvora u smislu odredbe člana 131. stav 5. ZKPBiH ( koji je određen nakon što je apelant prethodno prekršio izrečene mjere zabrane). Dakle, radi se o specifičnom (sui generis) procesnopravnom sredstvu, tj. pravnom lijeku koji nije vremenski ograničen i koji lice (njegova odbrana) koje se nalazi u pritvoru može podnijeti u bilo kojem trenutku neovisno od stadija krivičnog postupka, te čije korištenje nije uslovljeno prethodnim odlučenjem suda o eventualno ranijem podnesenom prijedlogu za ukidanje pritvora. Svrha navedenog pravnog lijeka jeste da se dodatno osigurava pravo pritvorenog lica da, uslijed pojave novih činjenica, izdjejstvuje vlastito puštanje na slobodu prije isteka perioda za koji mu je pritvor određen. Stoga su redovni sudovi u primarnoj obavezi da u takvom postupku primarno odluče o prijedlogu za ukidanje pritvora. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 123. stav 2. ZKPBiH propisano da će nadležni organ, prilikom odlučivanja koju će od mjera osiguranja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka primijeniti, voditi računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je obaveza odlučivanja o mjerama zabrane i o prijedlozima u vezi sa njima u direktnoj vezi sa postupkom određivanja pritvora, odnosno njegove kontrole, o čemu su redovni sudovi dužni voditi računa i dati dovolkno obrazloženje, te da suprotno postupanje dovodi do kršenja pritvorenikovog prava na ličnu slobodu i sigurnost lica (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1279/18 od 23. aprila 2018. godine, st. 42-45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da su u okolnostima konkretnog slučaja, kako to proizlazi iz tačke 6. obrazloženja ove odluke, mjera pritvora apelantu određena nakon potvrđivanja optužnice rješenjem od 3. jula 2018. godine (ispravljeno Rješenjem Suda BiH od 4. jula 2018. godine), upravo zbog kršenja mjera zabrane izrečenih u fazi istrage, pa se u takvim okolnostima apelacioni navodi u ovom dijelu pokazuju u cijelosti neosnovanim.
50. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom prijedloga apelantove odbrane za ukidanje pritvora apelantu, ispitali i utvrdili da i dalje postoji opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti ista krivična djela ili istovrsna djela za koja je optužen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević