Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1229/19 (A. B.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zakup
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1229/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1229/19, rješavajući apelaciju koju je podnio Ale Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ale Beganović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 066434 18 Gž od 13. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 066434 15 P od 21. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ale Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnio je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 066434 18 Gž od 13. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 066434 15 P od 21. juna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Sberbank BH“ d.d. Sarajevo) da apelantu isplati određeni novčani iznos na osnovu troškova dovođenja prizemlja poslovnog prostora u prvobitno stanje u skladu sa ugovorom o najmu, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, kao i apelantov zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na osnovu naknade štete zbog uništenog poslovnog prostora u suterenu koji se više ne može koristiti u poslovne svrhe, te određenog novčanog iznosa na osnovu neplaćene zakupnine po ugovoru o najmu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su stranke zaključile ugovor o zakupu prema kojem tuženi kao zakupac uzima u zakup prizemlje i suteren objekta u vlasništvu apelanta i to radi obavljanja bankarske djelatnosti (dok je apelant prostorije koje su bile predmet zakupa ranije koristio za obavljanje ugostiteljske djelatnosti), te se zakupac obavezao da nakon isteka ugovora vrati poslovni prostor u prvobitno stanje. Takođe, da proizlazi da je apelantu odobrena rekonstrukcija, adaptacija i promjena namjene prostora podruma i prizemlja objekta u poslovni prostor predviđen za banku, kao i da je apelantu data upotrebna dozvola za korištenje spornih poslovnih prostorija za obavljanje bankarske djelatnosti tuženog. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi izvršio adaptaciju i rekonstrukciju spornih prostorija i u njima obavljao bankarsku djelatnost sve do juna 2014. godine kada je obavijestio apelanta da raskida ugovor, predao mu poslovni prostor i zakupnine koje su plaćene zaključno sa 31. decembrom 2014. godine. Nadalje je utvrđeno da se prizemlje poslovnog objekta može prilagoditi ugostiteljskoj namjeni, međutim da vraćanje prizemlja u prvobitno stanje nije logično, jer bi se rušio vrlo kvalitetan interijer. Naime, ranija namjena prizemlja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti se može obezbjediti na način da se u prizemlje uloži 25% od iznosa koji je potreban za potpuno dovođenje prostora u ranije stanje. Osim toga, utvrđeno je da je izmjenama koje je u prostoru učinio tuženi povećana i građevinska i tržišna vrijednost obje prostorije objekta. Sve ovo je utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da poslovni prostor u suterenu nije uništen i da se može koristiti kao prostor koji je vezan za poslovni prostor u prizemlju. Naime, za ugostiteljsku djelatnost se može koristiti dio suterena u kojem su kancelarije i sanitarni čvorovi, a kotlovnica se može koristi za čitav objekat. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tuženi izvršio adaptaciju poslovnog prostora u skladu sa rješenjem opštine kojim se apelantu dozvoljava adaptacija i upotrebnom dozvolom, te da je apelant znao i pristao da tuženi izvodi radove koji su neophodni za obavljanje svoje djelatnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tačno da je odredbom člana 1.2 ugovora o zakupu predviđeno da tuženi nakon isteka ugovora o zakupu poslovni prostor vrati u stanje koje je bilo na prvi dan zakupa. Međutim, Kantonalni sud je naveo to nije od uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude s obzirom da je na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrđeno da se suteren ne može vratiti u prijašnje stanje, ali da nije uništen, kao i da se prizemlje može dovesti u prijašnje stanje sa dosuđenim iznosom novčanih sredstava. Zbog toga je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev preko dosuđenog, budući da je i sam apelant pristao i znao koje radove tuženi izvodi, pa je u tom pravcu ishodio kod organa uprave odgovarajuće dozvole i odobrenja. Osim toga, uzevši u obzir da prostor u podrumu nije uništen i da se može koristiti u poslovne svrhe zajedno sa prostorom u prizemlju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev da mu se isplati naknada štete zbog uništenog poslovnog prostora u suterenu. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje neisplaćene zakupnine za prva tri mjeseca 2015. godine, Kantonalni sud je naveo da je tuženi u šestom mjesecu 2014. godine obavijestio apelanta da raskida ugovor sa krajem septembra, ali je taj rok naknadno produžio u skladu sa ugovorenim otkaznim rokom od šest mjeseci, pa je i zakupnine platio zaključno sa 31. decembrom 2014. godine, zbog čega je neosnovan zahtjev apelanta da mu plati zakupnine za 2015. godinu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze izvedene u postupku. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke prihvatili kada su odbili dio tužbenog zahtjeva apelanta za rekonstrukciju prostora u prizemlju, a isti nalaz nisu prihvatili kada su odbili zahtjev apelanta za naknadu štete zbog navodno uništenog prostora u suterenu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1229/19 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio