Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2905/19 (H. H. i drugi)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2905/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-2905/19, rješavajući apelacije Hamida Hormana i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hamid Horman protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 002843 16 U 4 od 30. svibnja 2019.
godine;
Mile Klemo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006271 17 U od 18. travnja 2019. godine;
Antonio Džidić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006331 17 U od 10. svibnja 2019.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2905/19
1. Hamid Horman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Smajkan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 16. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 002843 16 U 4 od 30. svibnja 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda apelantova tužba je djelimično uvažena pa je preinačeno osporeno rješenje tuženog (Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbranbeno-oslobodilačkog rata) od 14. siječnja 2016. godine (kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za boračka pitanja općine Hadžići od 8. veljače 2005. godine i rješenje Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo od 24. travnja 2005. godine, te upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojne invalidnosti, po osnovu povrede zadobijene za vrijeme službe u Oružanim snagama Armije RBiH, te kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 16. kolovoza 2012. godine, kao i ostala prava propisana zakonom, koja mu pripadaju od 16. kolovoza 2012. godine), u dijelu točke 3. dispozitiva i riješeno je tako da prava priznata tim rješenjem, umjesto od 16. kolovoza 2012. godine, pripadaju od 14. siječnja 2016. godine, dok se tužba odbija u preostalom dijelu i osporeno rješenje ostaje neizmijenjeno.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje kad je lječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, na osnovu ponovnog pregleda i detaljno razmotrene cjelokupne medicinske dokumentacije (kao i dodatno pribavljene KBC Split - Klinike za kirurgiju i Odjela za anesteziju i intezivno liječenje od 22. lipnja 1992. godine) utvrdila da ukupni postotak vojne invalidnosti iznosi 70%, uz primjenu članka 4. stavak 1. Pravilnika o određivanju postotka vojne invalidnosti s Listom postotaka vojne invalidnosti. Pri tome je naveo da nema osnova za primjenu točke 156. Liste (kao što su to pogrešno cijenile dosadašnje komisije), pošto nema podataka o povredi lijevog oka 22. lipnja 1992 godine. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je nalaz lječničke komisije potpun i jasan s danim detaljnim dovoljnim obrazloženjem razloga za izmjenu ranijih nalaza i mišljenja kako je to propisano člankom 8. i 13.a Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, te je tuženi pravilno postupio kada je na osnovu donio pobijano rješenje primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Konačno, kako je propisano da će u slučajevima iz članka 6. stavak 7. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, kada nadležna komisija Instituta utvrdi manji ili veći postotak vojne invalidnosti u odnosu na raniju invalidnost ili utvrđenu vojnu invalidnost manji od 20 %, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od drugog lica, tuženi u postupku revizije ukinuti rješenje sa danom donošenja novog rješenja, Vrhovni sud je preinačio rješenje u tom dijelu.
2. AP-3116/19
4. Mile Klemo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnio je 29. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006271 17 U od 18. travnja 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Grada Mostara od 28. srpnja 2006. godine, te upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojne invalidnosti, po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO-a) i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu u mjesečnom novčanom, kao i ostala prava propisana Zakonom, s tim da prava priznata tim rješenjem pripadaju od 17. travnja 2017. godine i traju dok postoje Zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Lječnička komisija u nalazu 2016. godine u skladu s prigovorima apelanta dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojne invalidnosti u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti s Listom postotaka vojne invalidnosti, te na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. U vezi s tim, po mišljenju Vrhovnog suda, osporeno rješenje tuženog organa je doneseno u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu lječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Kako je u postupku revizije nadležna lječnička komisija Instituta pravilno utvrdila postotak vojne invalidnosti kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni postotak, Vrhovni sud je naveo da je tuženi organ osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, ukinuo ranije rješenje, te sam riješio upravnu stvar u skladu s člankom 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
3. AP-3264/19
7. Antonio Džidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 12. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006331 17 U od 10. svibnja 2019. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja Mostar Sektor za pitanja branitelja (HVO, MUP) od 14. veljače 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe s 30% vojne invalidnosti po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama (HVO-a) utjecala na pogoršanje, te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu, kao i ostala prava propisana zakonom, s tim da prava priznata tim rješenjem pripadaju od 29. lipnja 2017.godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nadležna lječnička komisija u nalazu i mišljenju od 11. siječnja 2017. godine, postupajući po navedenom prigovoru apelanta, dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojne invalidnosti u skladu s odredbama Pravilnika o radu lječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, Pravilnika o utvrđivanu postotka vojne invalidnosti s Listom postotaka, na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelantu pravom ulaganja prigovora na nalaz i mišljenja nadležne Lječničke komisije, na osnovu članku 23.a Pravilnika o radu lječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja i eventualno uloži dokaze kojima osporava nalaz i mišljenja nadležne Lječničke komisije. Stoga su neosnovani navodi tužbe da u smislu odredbi Zakona o upravnom postupku apelantu nije omogućeno učešće u postupku prije donošenja osporenog rješenja, te da mu nije omogućeno da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje rješenja. Kako je u postupku revizije nadležna Lječnička komisija Instituta pravilno utvrdila postotak vojne invalidnosti kod apelanta u odnosu na ranije utvrđeni postotak vojne invalidnosti, tuženi organ je, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ukinuo ranije rješenje i sam riješio upravnu stvar u skladu s člankom 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu s člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2905/19.
11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su upravni organi i Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević