Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-568/18 (S. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Radni spor
- Građanski postupak
- Otkaz
- Pravo na pravnu sigurnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-568/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-568/18, rješavajući apelaciju Senaida Mehmedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senaida Mehmedovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 077687 14 Rev od 26. oktobra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senaid Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lipnice, kojeg zastupa Advija Hodžić advokatica iz Tuzle, podnio je 27. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 077687 14 Rev od 26. oktobra 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 077687 11 P od 24. januara 2013. godine, između ostalog, poništene su kao nezakonite odluka D.D. „Gradski i prigradski saobraćaj“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), odluka o otkazu ugovora o radu zbog ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, te rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta zbog ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga iz 2011. godine i tuženi je obvezan da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i uspostavi apelantu sva prava iz radnog odnosa, kao i da mu isplati određeni novčani iznos na ime plaće i uplati nadležnom zavodu za PIO/MIO pripadajuće doprinose.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je utvrđeno da je tuženi u 2008. i 2009. godini negativno poslovao, pa je u januaru 2010. godine izradio Program mjera finansijske stabilizacije, konsolidacije i restruktuiranja društva sa ciljem pravazilaženja finansijske krize koji program je dostavljen na razmatranje Vijeću uposlenika na koji je Vijeće uposlenika dalo saglasnost. Općinski sud je, također, naveo da je tuženi proveo predviđene mjere tako što je pozvao sve zaposlenike putem oglasne ploče, kao i pojedinačno na sporazumni raskid ugovora o radu i prekvalifikaciju radi zaposlenja kod drugog poslodavca, te pokušao zbrinjavanje radnika kod drugog poslodavca, te da je u navedenom programu utvrdio kriterije za ocjenjivanje radnika i formirao Komisiju za ocjenu radnika koja je bodovala 321 zaposlenika, pri čemu se apelant našao na 320. mjestu liste. Nadalje, Općinski sud je istakao da je, nakon toga, tuženi donio prijedlog odluke o namjeri otkazivanja ugovora o radu za 18 zaposlenika koji su posljednji na listi, među kojima je bio i apelant, te je, u konačnici, donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu zbog ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga, i rješenje o prestanku radnog odnosa. Međutim, Općinski sud je zaključio da postoje nedostaci kako u samom Programu zbrinjavanja viška zaposlenika, jer u istom nije utvrđena kategorija zaposlenika predviđena za zbrinjavanje, kao i nedostaci u ocjenjivanju apelanta, jer ocjenu o radu apelanta nije izvršio njegov neposredni rukovodilac koji i najbolje poznaje njegov rad, kao i nedostaci u konačno utvrđenom broju bodova, što je bilo od uticaja na odabir zaposlenika koji su predviđeni za otkaz ugovora o radu. Općinski sud je zaključio da je otkaz ugovora o radu apelanta nezakonit, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 077687 13 Rsž od 6. marta 2014. godine odbijena je žalba koju je tuženi izjavio protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da prvostepeni sud pravilno zaključio da je otkaz ugovora o radu apelanta nezakonit te da je donio odluku koja je u cijelosti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).
6. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 077687 14 Rev od 26. oktobra 2017. godine usvojena je revizija tuženog, preinačene su nižestepene presude, te je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 87. stav 1. tačka
1. ZOR-a kojim je propisana mogućnost da poslodavac otkaže ugovor o radu zaposleniku zbog opravdanih ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, s tim što je po čl. 98. i 99. ZOR-a propisana obaveza poslodavca koji ima više od 15 zaposlenika i koji ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovore o radu više od 10% zaposlenika, da se konsultira sa Vijećem zaposlenika ili sindikatom i to u pismenoj formi. Vrhovni sud je, s tim u vezi, zaključio da su redovni sudovi predmetni pravni odnos nepravilno razriješili, pogrešno tumačeći naprijed navedene odredbe ZOR-a, dajući u konkretnom slučaju prednost samom postupku utvrđivanja viška zaposlenika i odabira zaposlenika za otkaz, tj. zaključujući da je tuženi prilikom donošenja Programa mjera finansijske stabilizacije, konsolidacije i restrukturiranja društva i Odluke o namjeri otkazivanja ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, učinio niz propusta, iako, po ocjeni Vrhovnog suda, ti eventualni propusti tuženog nisu u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi relevantni i nisu odlučujući za zakonitost pobijanih odluka. Prema stavu Vrhovnog suda, tuženi je svojim preduzetim radnjama postupio u skladu sa naprijed navedenim odredbama ZOR-a kada je na osnovu liste bodovanja odabirom zaposlenika sa najmanjim brojem bodova otkazao ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a sve u skladu sa pismenim internim aktima tuženog, tj. Programom mjera finansijske stabilizacije, konsolidacije i restrukturiranja društva, Programom kontrole smanjenja troškova i posebno Programom zbrinjavanja viška uposlenika koji je sproveo tako što je smanjio plaće, pokušao je zaposlenje određenog broja zaposlenika kod drugog poslodavca i putem oglasne table pozvao zaposlenike na sporazumni raskid radnog odnosa i prijevremeno penzionisanje, izvršio raspored zaposlenika na druge poslove prema ukazanoj potrebi itd., tj. u periodu od preko godine dana vodio postupak otkaza viška zaposlenika, a sve uz konsultacije sa Vijećem zaposlenika i sindikatom. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, suprotno zaključcima nižestepenih sudova, naprijed navedeni postupak koji je prethodio donošenju odluke o prestanku ugovora o radu apelanta, proveden je na način propisan odredbama člana 87., 98. i 99. ZOR-a, te proizilazi da su pobijane odluke tuženog zakonite, zbog čega je od strane nižestepenih sudova pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta.
8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Vrhovni sud u njegovom slučaju selektivno primijenio ZOR, te da je neosnovano usvojio reviziju tuženog. Apelant ističe da je Vrhovni sud u sličnim predmetima donosio drugačije odluke, tj. odluke kojima je odbijao reviziju tuženog.
Relevantni propisi
9. Zakon o radu („Sl. novine FBIH“ br. 43/99, 32/00, 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 87. stav 1. tačka 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako:
1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili Član 98.
Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje peterici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika.
Član 99. stav 1. tačka 1.
Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona:
1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da su pobijane odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta donesene u skladu sa relevantnim odredbama ZOR-a, a u ovakom obrazloženju Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1607/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud o istom pitanju donosio drugačije odluke, čime ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da iz Presuda Vrhovnog suda br. 32 0 Rs 030055 14 Rev od 3. februara 2016. godine, 32 0 Rs 079683 14 Rev od 20. aprila 2017. godine, 32 0 RS 0300008 14 Rev od 20. aprila 2017. godine, 32 0 Rs 030019 14 Rev od 2. decembra 2015. godine i 32 0 Rs 073684 14 Rev od 6. juna 2017. godine, koje je apelant dostavio u prilogu apelacije, proizilazi da je Vrhovni sud odbio revizije tuženog u predmetima bivših zaposlenika tuženog, te da je, prihvatajući stav nižestepenih sudova, zaključio da otkazi ugovora o radu nisu bili opravdani budući da tuženi nije dokazao da nije imao mogućnost da npr. tužitelja M.M. zaposli na drugo radno mjesto koje odgovara njihovim kvalifikacijama ili da tuženi nije imao saglasnost vijeća uposlenika za otkaz ugovora o radu tužitelja F.F. i sl. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, najprije uočava da se u pomenutim slučajevima ne radi o identičnim okolnostima, te da je Vrhovni sud, u skladu s tim, odlučivao o svakom predmetu pojedinačno, kao što je i u apelantovom slučaju. Uostalom, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da postojanjem dviju protivrječnih odluka u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja u okolnostima konkretnog predmeta ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu, br. AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine i AP-336/17 od 13. februara 2019. godine; dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), a apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze da su stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda.
15. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević