Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2629/19 (S. T.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2629/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2629/19, rješavajući zahtjev Slobodana Taranjca za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Slobodana Taranjca za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Taranjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnio je 21. juna 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 053770 19 Rev od 10. aprila 2019. godine.

2. Podneskom od 13. avgusta 2019. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „odložilo izvršenje rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 I 099614 19 I od 12. jula 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji“.

3. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 77 0 P 053770 17 P 2 od 5. decembra 2017. godine kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te je apelant (kao I-tuženi u predmetnom postupku) obavezan da tužitelju „Man Commerc“ d.o.o. iz Prijedora (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime povrata kupoprodajne cijene isplati iznos od 113.093,00 KM za kamatama i troškovima postupka, dok je dio tužbenog zahtjev u odnosu na ostale tužene (D.M. i M.T. kao II i III tuženi) odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude). Tokom postupka je, između ostalog, utvrđeno da su sporni ugovor, koji je notarski obrađen i ovjeren 29. marta 2013. godine, zaključili II i III tuženi, kao prodavci, sa jedne strane i tužitelj, kao kupac, sa druge strane, da je predmet spornog ugovora poslovni prostor površine 57,70 m2 kao poseban dio stambeno poslovnog objekta u Prijedoru za ukupnu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 113.093,00 KM, te da je II i III tuženog kao prodavce prilikom sklapanja spornog ugovora zastupao apelant (investitor izgradnje predmetnog stambenog poslovnog objekta), koji je kao punomoćnik potpisao sporni ugovor.

4. Međutim, Osnovni sud je na temelju daljnje ocjene materijalnih dokaza utvrdio da su II i III tuženi prodali predmetni poslovni prostor, iako nisu bili vlasnici predmeta spornog ugovora (nisu imali uknjiženo pravo svojine na poslovnom prostoru), pa kod činjenice da su se spornim ugovorom prodavci obavezali da na kupca prenesu pravo svojine, proizlazi da su spornim ugovorom na tužitelja prenijeli više prava nego što ga sami imaju, što sporni ugovor čini suprotnim odredbama člana 53. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, a samim tim ništavim, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

5. Osnovni sud je također utvrdio da činjenica da nisu vlasnici predmetnog poslovnog prostora II i III tuženom je bila poznata prije zaključenja spornog ugovora kada je izvršena dioba etažnog vlasništva između njih i apelanta, a potom i kada je između istih lica zaključen ugovor o prodaji, koji je također zaključen prije spornog ugovora, a promjena prava vlasništva na poslovnom prostoru u javnim evidencijama se desila prije zaključenja spornog ugovora.

6. Potom je Osnovni sud na temelju iskaza parničnih stranaka utvrdio da je apelant, kao investitor izgradnje stambeno-poslovnog objekta (u sklopu kojeg se nalazi predmetni poslovni prostor) stupio 2008. godine nakon što je dotadašnji investitor uhapšen, kada je apelant preuzeo sva prava i obaveze bivšeg investitora. Potom je utvrđeno da se tužitelj sa ranijim investitorom na temelju usmenog sporazuma dogovorio da izradi kompletnu dokumentaciju za izradu stambeno poslovnog objekta (idejno rješenje, statiku, arhitekturu, mašinski dio i elektro dio), te da je tužitelj svoj dio posla uradio o čemu je sačinjen zapisnik u februaru 2013. godine koji su potpisali apelant i tužitelj, nakon čega je tužitelj 29. marta 2013. godine apelantu ispostavio račun u iznosu od 113.093,00 KM.

7. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da su apelant i tužitelj zaključili ugovor koji ima sve elemente ugovora o djelu, u smislu člana 600. ZOO-a, a daljnjom ocjenom dokaza utvrđeno da se apelant, kao investitor stambeno poslovnog objekta u sklopu koga se nalazi poslovni prostor koji je predmet spornog ugovora, ugovorom o zajedničkoj izgradnji stambeno poslovnog objekta obavezao da će preduzeti sve potrebne radnje i finansirati investiciono-tehničku dokumentaciju za izgradnju objekta. Shodno tome, Osnovni sud je izveo zaključak da na apelantu leži obaveza da tužitelju isplati iznos koji se tužbom potražuje, bez obzira što su sporni ugovor zaključili II i III tuženi. Osnovi sud je u vezi s tim dalje pojasnio da je tužitelj kupoprodajnu cijenu isplatio kompenzacijom za svoje potraživanje prema apelantu jer su upravo troškovi izrade projektne dokumentacije bile predmet potraživanja tužitelja prema apelantu iz čega slijedi da II i III tuženi nisu ni primili novac na ime kupoprodajne cijene, te stoga nisu ni u obavezi da bilo što vrate po osnovu spornog ugovora. Navedeno posebno što je iz iskaza jednog od saslušanih svjedoka proizašlo da je do zaključenja spornog ugovora i došlo u cilju regulisanja obaveza apelanta prema tužitelju, zbog čega Osnovni sud smatra da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta neosnovan. Osnovni sud je također i prigovor zastare istaknut od strane apelanta ocijenio neosnovanim pozvavši se na odredbu člana 110. ZOO-a.

8. Odlučujući o žalbi tuženih Okružni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 77 0 P 053770 18 Gž 2 od 28. decembra 2018. godine kojom je žalbu apelanta u dijelu u kojem se pobija stav I izreke presude (utvrđivanje ništavosti spornog ugovora) odbačena kao nedopuštena, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta usvojena i dio presude kojim je apelant obavezan na isplatu preinačen tako da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Ispitujući osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora Okružni sud je prihvatio pravilnim zaključak prvostepenog suda o ništavosti spornog ugovora, ali budući da apelant nije bio ugovorna strana u tom pravnom poslu, već je postupao kao punomoćnik prodavaca, taj sud je zaključio da apelant nije pasivno legitimisan u odnosu na zahtjev za ništavost spornog ugovora zbog čega je žalba apelanta u tom dijelu odbačena kao nedopuštena temeljem člana 225. stav 1. u vezi sa članom 213. stav 3. sve iz Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Okružni sud je potom utvrdio da upravo iz razloga što apelant nije bio učesnik spornog ugovora apelant nije mogao biti ni obavezan na isplatu iz spornog ugovora te je u tom pravcu ukazao da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio član 104. ZOO-a, a kod činjenice da iznos kupoprodajne cijene prodavci iz spornog ugovora nisu ni primili, to na njihovoj strani i ne postoji obaveza vraćanja, niti na strani tužitelja postoji obaveza vraćanja poslovnog prostora jer on nije ni ušao u posjed istog. Još je Okružni sud pojasnio da iznos koji tužitelj potražuje na ime kupoprodajne cijene zapravo predstavlja njegovo potraživanje prema apelantu po osnovu usmenog ugovora o djelu, pa pošto osnov za sticanje ovog iznosa ne leži na spornom ugovoru, apelant prema ocjeni drugostepenog suda ne može biti ni obavezan na isplatu, u smislu člana 104. ZOO-a.

11. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja donio Presudu broj 77 0 P 053770 19 Rev od 10. aprila 2019. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u pobijanom dijelu kojim je žalba apelanta usvojena u pogledu odluke o glavnoj stvari tako što je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena (isplata iznosa od 113.093,00 KM), te u dijelu odluke o troškovima postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da iz izvedenih dokaza (iskaza parničnih stranaka i samog sadržaja spornog ugovora) proizlazi da je sporni ugovor zaključen samo iz razloga da se realizuje usmeni ugovor o djelu i tužiocu plate izvedeni radovi, tako da mu se umjesto isplate naknade u visini vrijednosti izvršenih radova obezbjedi poslovni prostor na kome bi stekao pravo svojine, čija vrijednost je jednaka vrijednosti izvršenih radova od strane tužitelja. Nadalje je pojašnjeno da je pravosnažnom presudom, koja nije predmet pobijanja, utvrđeno da je sporni ugovor ništav, te da nije došlo do plaćanja ugovorenih radova od strane apelanta na ugovoreni način. Međutim, kako je naglasio Vrhovni sud, između apelanta i tužitelja i dalje ostaje da važi ugovor o djelu, u smislu člana 600. ZOO-a, prema kome tužitelju pripada naknada za izvršeni rad u visini vrijednosti tih radova od 113.093,00 KM, a obveznik isplate te naknade je apelant shodno ugovoru o zajedničkoj izgradnji, koji su svi tuženi međusobno zaključili. Iz tog razloga, prema shvatanju Vrhovnog suda, činjenica što tužitelj tužbenim zahtjevom traži vraćanje kupoprodajne cijene ne veže sud jer sud nije vezan pravnim osnovom tužbe. U tom pravcu je Vrhovni sud još dodao da je pravni osnov za isplatu zapravo ugovor o djelu za koju je jedino pasivno legitimisan upravo apelant. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da je presuda Okružnog suda u tom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

13. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U navodima apelacije apelant najprije prezentira odlučenja i zaključke redovnih sudova iskazujući svoje nezadovoljstvo sa stavom Vrhovnog suda, posebno u dijelu obrazloženja da sud nije vezan osnovom tužbenog zahtjeva i stavom da i nakon ništavost spornog ugovora i dalje važi ugovor o djelu jer to sudovi nisu utvrđivali, a niti je tužitelj takav tužbeni zahtjev postavio. Apelant navodi da nije sporno da je dogovor o plaćanju usluga tužiocu davanjem poslovnog prostora postignut još 2007. godine, ali ne isplatom u novčanom iznosu, pa apelant obrazloženje Vrhovnog suda smatra proizvoljnim i suprotnim ZPP-u jer se ne radi o drugom pravnom osnovu, već o preinačenju tužbenog zahtjeva. U tom pravcu apelant podsjeća na tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje ništavosti spornog ugovora i isplata kupoprodajne cijene, a ne utvrđivanje postojanja ugovora o djelu i prava i obaveza koja bi proistekla iz tog ugovornog odnosa, a na koji se primjenjuju druge zakonske odredbe. Nesporno je da sud nije vezan pravnim osnovom tužbe, ali je sud vezan za činjenične navode tužbe iz tužbenog zahtjeva i stoga apelant tvrdi da je Vrhovni sud odlučio mimo tužbenog zahtjeva, odnosno da je prekoračio tužbeni zahtjev. Apelant potom tvrdi da se Vrhovni sud upustio u utvrđivanje činjeničnog stanja što je suprotno ZPP-u i ovlaštenjima revizijskog suda. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao te posljedično ukine osporena presuda i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

15. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da je apelaciju podnio jer smatra da je presuda Vrhovnog suda nezakonita jer ona krši apelantova imovinska prava, odredbe ZPP-a i jer je kontradiktorna u dijelu u kojem se preinačava presuda Okružnog suda. Na osnovu takve nezakonite presude tužitelj je pokrenuo izvršni postupak koji je u toku pred Osnovnim sudom. Apelant naglašava da je izvršenje određeno zabilježbom rješenja izvršenju na 4/5 nekretnina apelanta i to utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nekretnina radi namirenja potraživanja. Apelant je na rješenje o izvršenju uložio prigovor jer smatra da bi izvršni postupak trebalo obustaviti do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji i to zbog različitih stavova redovnih sudova u ovom predmetu. Osim toga, spornim rješenjem o izvršenju obuhvaćena je imovina čija je vrijednost 15 puta veća od vrijednosti izvršnog postupka, što je suprotno članu 140. Zakona o izvršnom postupku i što bi provođenjem izvršenja apelantu bila nanesena nenadoknadiva šteta. Potom apelant obrazlože da je nekretnina koja je predmet izvršenja opterećena hipotekom u korist banke jer je apelant kreditom banke gradio nekretninu koja je djelimično tehnički završen, ali ne u cijelosti zbog otkaza punomoći od strane suvlasnika objekta (II i III tuženi u predmetnom postupku) protiv kojih je apelant pokrenuo postupak za naknadu štete, pa su to sve razlozi zbog kojih apelant kasni sa završetkom radova na nekretnini i sa vraćanjem kreditnih obaveza. Provođenjem izvršenja neizvjesno je za koji iznos bi bila prodata nekretnina, da li bi nakon izvršenja apelant i dalje ostao dužan banci i da li bi se tražilac izvršenja zbog hipoteke mogao naplatiti. Apelant smatra da bi provođenjem izvršenja apelant ostao bez imovine velike tržišne vrijednosti i sa velikim dugovima koje ne bi mogao izmiriti, te zbog svega navedenom smatra da je zahtjev opravdan.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

18. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

19. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

20. Usto, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na nepravilnostima koje su se desile u parničnom postupku, različitom odlučenju redovnih sudova, te na prigovorima koji se tiču samog izvršnog postupka odnosno pretpostavkama o tome šta bi se moglo desiti u izvršnom postupku i eventualnim posljedicama u vezi sa imovinom apelanta. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

22. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2629/19 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio