Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2518/19 (Č. S. i drugi)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2518/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2518/19, rješavajući apelacije Čedomira Spasojevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Čedomir Spasojević protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 097916 19 Kž od 28. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 097916 18 K od 21. marta 2019. godine;
Sahrudin Vražalica protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 538294 18 Kž od 13. maja 2019. godine;
Ćazim Glavaš protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 043416 19 Kž od 11. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 043416 18 K od 22. novembra 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2518/19
1. Čedomir Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 12. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 097916 19 Kž od 28. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 097916 18 K od 21. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti iz člana 308. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, te obavezan da plati troškove krivičnog postupka, dok je oštećeni Ž.Ž. upućen da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. Naime, apelant je oglašen krivim što kritične večeri, upravljajući svojim automobilom, nije postupio po naredbi službenih lica izraženom svijetle ćom stop tablicom i zaustavio se nego je pove ćao brzinu kretanja, zbog čega su policajci Ž.Ž. i Đ.P.
službenim vozilom krenuli za njim s upaljenim rotacionim svjetlima te nakon što su ga zaustavili i zatražili od na uvid saobra ćajna dokumenta apelant je negodovao rekavši im „ko ste vi da vam dam dokumenta“ a zatim izašao iz vozila i pokušao da se udalji u čemu ga je spriječio Ž.Ž. uhvativši ga rukom za odje ću u kom momentu se apelant okrenuo te zatvorenom šakom desne ruke udario Ž.Ž. u predjelu glave kojim udarcima mu je nanio tjelesne povrede u vidu kontuzije u predjelu lijeve očne duplje pra ćena krvnim podlivom ispod lijevog oka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud saslušanjem svjedoka (inspektora S.K.) otklonio dileme vezane za okolnosti pod kojima su saslušani svjedoci R.L., P.M., Č.J. i apelant (apelant je tvrdio da prilikom njihovog saslušanja od strane ovlaštenog službenog lica nije prisustvovao zapisničar). Nadalje, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud (i pored toga) iskaze ovih svjedoka nije prihvatio kao vjerodostojne (zakonito pribavljen dokaz ne mora biti vjerodostojan), zbog čega su apelantovi navodi u tom smislu neosnovani. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud (suprotno apelantovim navodima) pravilno prihvatio svjedočenje policajaca Ž.Ž. i Đ.P. (potkrijepljeni pisanim dokazima i medicinskom vještačenjem) cijeneći ih pojedinačno i u vezi s ostalim provedenim dokazima (član 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku) te na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je neutemeljena apelantova tvrdnja da je postupao u nužnoj odbrani budući da je neosnovano napadnut od strane policajca Ž.Ž., te da je pravilno zaključio da su iskazi svjedoka R.L., P.M. i Č.J. (bili s apelantom u njegovom automobilu) neuvjerljivi i sračunati da apelantu poboljšaju procesni položaj (uočio niz kontradiktornosti u njihovim iskazima). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio krivični zakon kada je oglasio krivim za predmetno krivično djelo, te naglasio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i u dijelu koji se odnosi na odluku o izrečenoj kazni (čl. 43. i 52. Krivičnog zakonika RS).
2. AP-3181/19
4. Sahrudin Vražalica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Elmin Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 5. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 538294 18 Kž od 13. maja 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3., a sve u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka. Osim toga, oštećena F.B. je upućena da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je kritične prilike došlo do saobraćajne nezgode koju je prouzrokovao apelant jer je propustio obratiti pažnju na vozilo kojim je upravljao M.B. koje je ulazilo u raskrsnicu i zadržavalo svoj pravac kretanja i koje je apelant bio dužan da propusti. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te da je ispravno zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Kantonalni sud je naveo da je vještak saobraćajne struke savjesno i stručno iznio svoj nalaz i mišljenje pred sudom objašnjavajući sve okolnosti i parametre koji su bili relevantni u vezi konkretne saobraćajne nezgode (apelant nije doveo u sumnju nalaz i mišljenje te iskaz vještaka), te naglasio da je ovaj nalaz saglasan s materijalnom dokumentacijom iz spisa te iskazom svjedokinje F.B. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u prvostepenoj presudi (suprotno apelantovim navodima) nije bilo povreda Krivičnog zakona na koje je apelant ukazivao niti povreda na koje sud pazi po službenoj dužnosti (u izreci prvostepene presude jasno naveden član 336. stav 3. u vezi člana 332. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona FBiH i u tom pravcu u obrazloženju presude prvostepeni sud dao razloge kojima potkrepljuje izvršenje konkretnog krivičnog djela). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio sve okolnosti koje utiču na sud prilikom opredjeljenja za sankcije apelantu, da izrečena krivično-pravna sankcija u svemu odgovara težini učinjenog krivičnog djela i stepenu društvene apelantove opasnosti, te da će se njome u potpunosti ostvariti svrha krivično-pravnih sankcija (član
7. Krivičnog zakona FBiH).
3. AP-3269/19
7. Ćazim Glavaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 12. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 043416 19 Kž od 11. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 043416 18 K od 22. novembra 2018. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela šumska krađa iz čl. 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. i sa članom
55. Krivičnog zakona FBiH) i izrečena mu uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo. Osim toga, apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka te da oštećenim Z.K. i D.K. isplati određene novčane iznose na ime štete pričinjene krivičnim djelom.
9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je apelant (na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude) radi krađe obarao stabla u šumi vlasništvo D.K. i Z.K., te dijelom FBIH (proizlazi iz nalaza vještaka geometara), u različito vrijeme i na različitim mjestima, te da je količina oborenog drveta veća od 5m3, te da je lugar E.B. izvršio obračun količine posječene drvne mase te utvrdio visinu pričinjene štete za svakog vlasnika. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon kada je apelantove radnje kvalifikovao kao krivično djelo šumska krađa iz čl. 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. te sa članom 55. Krivičnog zakona FBiH, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da oduzimanje motorne pile apelantu (12. oktobra 2017.godine) od strane ovlaštenih lica samo po sebi ne može upućivati na zaključak da apelant poslije toga nije bio u mogućnosti da vrši bespravnu sječu (utvrđeno da je apelant angažovao više osoba te da je bespravna sječa vršena s više motornih pila). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant posječena stabla prevozio u svom automobilu, te da je tužitelj ukazao na razlike u iskazima svjedoka A.N. iz istrage i na glavnom pretresu (član 288 stav 1 Zakona o krivičnom postupku FBIH), a da je prvostepeni sud dao kritički osvrt i ocjenu vjerodostojnosti za svaki iskaz ponaosob, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Kantonalni sud je naveo da prvostepenom presudom (suprotno apelantovim navodima) nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBIH, te naglasio da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir sve okolnosti predviđene odredbom člana 49. stav 1. Krivičnog zakona F BiH.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2518/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok se apelant u predmetu broj AP- 3181/19 pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant u predmetu broj se pozvao i na povredu zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant u predmetu broj AP-3181/19 se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u pojedinačnim apelacijama uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbama protiv prvostepenih odluka, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević