Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5198/17 (V. Đ.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5198/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine, u predmetu broj AP 5198/17, rješavajući apelaciju Vlade Đurića, na temelju članka 18. stavak (4), te članka 57. stavak 2. točka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Đurića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 048668 16 Gž od 28. kolovoza 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Đurić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Reljić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 11. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 048668 16 Gž od 28. kolovoza 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 048668 10 P do 24. ožujka 2016. godine, obvezan je tuženi „Elektroprenos BiH“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete zbog umanjenja tržišne vrijednosti nekretnina radi postavljanja dalekovodnog stuba preko kojeg prelazi trasa dalekovoda i elektrolinije na nekretninama detaljnije označenim u izreci presude, isplati ukupan iznos od 35.002,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Također, apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva (točka I izreke). U točki II izreke presude primljeno je k znanju apelantovo povlačenje tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da tuženom ne pripada pravo stvarne služnosti postavljanja dalekovodnog stuba.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, prvostupanjski sud je naveo da su od prednika apelanta M.D. za potrebe tuženog rješenjem Skupštine Općine Tuzla od 30. rujna 1965. godine eksproprirane određene nekretnine radi postavljanja električnih stubova, te da je Komisija za određivanje naknade rješenjem od 20. listopada 1965. godine odredila naknadu za eksproprirane nekretnine. Rješenjem SO Tuzla od 21. rujna 1965. godine utvrđeno da je izgradnja dalekovoda Lukavac - Đakovo od općeg interesa, te je nakon izgradnje dalekovoda rješenjem Općinskog zavoda za urbanizam i komunalne poslove Općine Tuzla od 23. ožujka 1972. godine odobrena upotreba dalekovoda. Općinski sud je dalje naveo da nije sporno da je apelant iza smrti svoje majke A.Đ. proglašen jedinim nasljednikom na temelju rješenja o nasljeđivanju. Također, na temelju nalaza vještaka geometra utvrđeno je da je na dijelu apelantove parcele izgrađen dalekovodni stub i da je preko apelantovih parcela postoji i pristupni put, te da preko parcela apelanta prelaze i elektrovodovi. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struje utvrđeno je da dalekovodna trasa ne utječe na povećanje troškova obrade, tj. korištenja predmetnih parcela u poljoprivredne svrhe kao pašnjaka, livade, povrtnjaka ili za ratarske kulture, ali ga ograničava za korištenje u uzgoju voćnih stabala - jabuke, kruške, šljiva i sl., te ograničava zbog psihološkog faktora rizika od mogućih šteta izazvanim padom električnih vodova, udara groma, elektromagnetnog zračenja, što je, imajući u vidu utvrđenu površinu zone sigurnost, dovelo do umanjenja tržišne vrijednosti parcela preko kojih prolazi dalekovodna trasa, što ukupno iznosi 35.002,51 KM.

4. Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja Općinski sud je zaključio da taj prigovor nije utemeljen jer je odredbom članka 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da tko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. U konkretnom slučaju postavljanjem dalekovoda na parcelama apelanta tuženi je pričinio štetu na način da ga je ograničio u korištenju parcela koje su pobliže određene u tužbenom zahtjevu, te tako onemogućio apelanta da koristi parcele u poljoprivredne svrhe i na taj način umanji tržišnu vrijednost zemljišta. Nadalje, Općinski sud je istkao da je apelant, bez obzira kada je tuženi postavio dalekovodne linije, za obim nastale štete saznao tek procjenom vještaka poljoprivredne struke, zbog čega nema zastare. Pored toga, ta šteta traje kontinuirano od postavljanja dalekovoda pa do danas. Na kraju, Općinski sud je zaključio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu na nekretninama apelanta jer trasa dalekovoda odnosno elektro-linije dalekovoda tuženog koje se protežu preko njegovih parcela u ukupnoj površini 3.151 m , ograničavaju apelanta u korištenju parcele na više načina i to uzgoja stabala jabuke kruške, šljiva, kao i zbog psihološkog faktora, odnosno mogućih šteta izazvanih padom električnih vodova, udara groma, elektromagnetnog zračenja direktno utiče na umanjenu tržišnu vrijednost parcele, pa je prihvaćajući nalaz i dopune nalaza vještaka poljoprivredne struke, apelantu na ime štete dosudio iznos od 35.002,51 KM.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 048668 16 Gž od 28. kolovoza 2017. godine žalba tuženog je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena tako da je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da se žalbom tuženog utemeljeno ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno raspravio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja. Naime, prema odredbi članka 376. ZOO potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom sa podneskom od 19. siječnja 2016. godine apelant je tražio da mu tuženi na ime naknade štete zbog umanjene tržišne vrijednosti nekretnina postavljanjem dalekovodnog stuba preko kojeg prelazi trasa dalekovoda i elektrolinije isplati štetu. Tijekom prvostupanjskog postupka, a ni u postupku po žalbi, među strankama nije bilo sporno da je tuženi izgradio dalekovod i da je odobrena upotreba dalekovoda odnosno dalekovodne trase rješenjem nadležnog organa, o čemu su pravni prednici apelanta, njegov djed M.D. i majka, imali saznanja i prije 1972. godine budući da su od pravnog prednika apelanta za potrebe izgradnje dalekovoda i eksproprirane druge dvije nekretnine. Dakle, djed apelanta i majka apelanta koja je prvobitno podnijela tužbu, sa puštanjem u rad dalekovodne trase 1972. godine imali su saznanja o šteti i štetniku i nemogućnosti obrade zemljišta u zoni sigurnosti ispod dalekovodne trase. Apelant je prilikom saslušanja kao parnična stranka izjavio da mu je majka pričala da od izgradnje dalekovoda nisu mogli raditi na zemlji jer su dalekovodnoj trasi smetale šljive, jabuke i kruške, da nisu mogli kositi i da je od tada sve počelo da propada, ali u roku od tri godine od dana saznanja za štetu i štetnika odnosno u objektivnom roku od pet godina od dana nastanka štete nisu ustali sa tužbom za naknadu štete. Majka apelanta je tek 13. prosinca 2010. godine podnijela tužbu, a apelant je nakon smrti stupio u već pokrenutu parnicu 19. prosinca 2013. godine, kada je uređenom tužbom tražio da se utvrdi da tuženom ne pripada pravo stvarne službenosti postavljanja trase dalekovoda i izmiještanje dalekovoda, kao i naknadu štete, da bi nakon cjelokupno provedenog postupka apelant 19. siječnja 2016. godine postavio tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane presude, sa činjeničnim navodima kako je to naprijed navedeno. Dakle po proteku rokova propisanih odredbom članka 376. ZOO, pa je potraživanje apelanta za naknadu štete zastarjelo. Kantonalni sud je istakao da, suprotno pravnom rezoniranju prvostupanjskog suda, kod šteta koje kontinuirano traju, ili sukcesivno nastaju, sada i ubuduće i u pravilu traju sve dok traju štetne posljedice, potraživanje pojedinih dospjelih obroka zastarijeva u roku od tri godine iz članka 376. stavak 1. ZOO od saznanja za štetu i štetnika, a samo pravo u roku od pet godina iz članka 376. stavak 2. ZOO zakona računajući od saznanja za štetu, tako da po isteku ovog roka oštećeni gubi pravo da zahtjeva naknadu štete i za već dospjele i za već buduće obroke.

Apelacijski navodi

7. Apelant smatra mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).U vezi s tim apelant je istakao da je njegova pravna prednica odmah po saznanju da postoji trasa dalekovoda i preko parcela za koje nije izvršena eksproprijacija tuženom se obratila sa zahtjevom 15. svibnja 2006. godine na koji tuženi nije nikada odgovorio, a zatim 2. travnja 2007. godine i 13. travnja 2010. godine sa kojim zahtjevom je odbijena od tuženog, te je u konačnici podnijela tužbu 15. prosinca 2010. godine, što drugostupanjski sud nije uzeo u obzir. Također, apelant smatra da tuženi povrjeđuje njegovo pravo na nesmetano uživanje imovine, obzirom da je dalekovodni stub i dio trase dalekovoda postavljen na njegovom zemljištu bez odobrenja njegovih pravnih prednika, bez utvrđenog općeg interesa i bez prethodno riješenih imovinsko pravnih odnosa i provedenog postupka u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji. Na taj način je sporno zemljište značajno devastirano i potpuno isključeno iz upotrebe u smislu poljoprivrednog iskorištavanja. S tim u svezi apelant smatra da u takvoj situaciji kada postupak eksproprijacije nije proveden u skladu sa važećim propisima a na spornim nekretninama i dalje postoji postavljeni dalekovod, u suštini se radi o faktičkoj eksproprijaciji čije pravo na naknadu ne zastarijeva pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti zastarni rok iz ZOO.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci odlučivao o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete zbog umanjene tržišne vrijednosti nekretnina postavljanjem dalekovodnog stuba preko kojeg prelazi trasa dalekovoda i elektrolinije isplati štetu. Kantonalni sud je okolnosti konkretnog predmeta doveo u svezu sa člankom 376. ZOO kojim je propisano zastarijevanje naknade štete, nakon čega je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev zastario. Dovodeći navedene razloge (kako su prezentirani u točki 6.) u svezu sa apelantovim navodima kojima ukazuje da je da se njegova majka obraćala sa zahtjevom 15. svibnja 2006. godine, na koji tuženi nije odgovorio, te 4. travnja 2007. godine i 13. travnja 2010. godine sa kojim zahtjevom je odbijena od tuženog, Ustavni sud zapaža da navedene okolnosti, kod utvrđenih činjenica kada je sporni dalekovod izgrađen, ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni članka 376. ZOO u konkretnom slučaju. Također, glede apelantovih tvrdnji da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio naknadu zbog izvršene tzv. „faktičke eksproprijacije“, odnosno oduzimanja posjeda na njihovom zemljištu radi izgradnje dalekovoda, već da je tražio naknadu štete zbog umanjene tržišne vrijednosti njegovih nekretnina. Stoga, imajući u vidu predmet odlučivanja u postupku pred redovitim sudovima koji je rezultirao donošenjem osporene odluke, Ustavni sud smatra irelevantnim navode apelanta kojima ukazuje da je dalekovodni stub i dio trase dalekovoda postavljen bez odobrenja, utvrđenog općeg interesa i bez prethodno riješenih imovinsko pravnih odnosa i bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da se osporenom odlukom pokreću pitanja miješanja u apelantovo pravo na imovinu na koja se apelant poziva u apelaciji.

14. Stoga, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5198/17 (V. Đ.) | Sudska praksa | Aktio