Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2960/19 (R.A.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2960/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2960/19, rješavajući zahtjev R.A. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev R.A. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. R.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 18. jula 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 166475 12 Rs od 30. oktobra 2017. godine, koja je u dijelu odlučenja o tužbenom zahtjevu potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 166475 18 Rsž 2 od 17. aprila 2018. godine, utvrđeno je da je HNK MUP (u daljnjem tekstu: tuženi) povrijedio pravo na jednaku postupanje prema apelantu na način da je apelantu, kao zaposleniku tuženog, onemogućio da obavlja rad, te mu nije isplatio plaću odnosno naknadu plaće, pa je tuženi obavezan da apelantu omogući da obavlja rad, te isplaćuje plaće za taj rad do okončanja žalbenog postupka pred Policijskim odborom tuženog po žalbi apelanta, uz obavezivanje tuženog i na isplatu plaća i doprinosa na plaću za relevantni period, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio isplatu naknade nematerijalne štete zbog prouzrokovane diskriminacije (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je u bitnom utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantu, kao zaposleniku tuženog, rješenjem Uprave policije tuženog od 22. oktobra 2014. godine prestao radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog radnog staža sa danom 31. oktobar 2014. godine, da je apelant na to rješenje (iz razloga što apelantu nisu uplaćeni doprinosi za beneficirani radni staž za tri godine i osam mjeseci) uložio žalbu o kojoj nadležni organ tuženog nije odlučio iz kog razloga rješenje o prestanku radnog odnosa nije postalo pravosnažno, niti izvršno. Nadalje je utvrđeno da je apelant, nakon donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa i dalje uredno dolazio na posao, ali da mu nisu povjeravani radni zadaci, niti mu je isplaćivana plaća. Utvrđeno je također da tuženi apelanta nije odjavio sa nadležnih fondova, niti mu je zaključio radnu knjižicu, osim što je uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje.

4. Tokom postupka je također utvrđeno da je apelant 9. novembra 2015. godine, na temelju pravosnažnog rješenja Općinskog suda o mjeri osiguranja, vraćen na radno mjesto koje je obavljao kod tuženog „do okončanja postupka pred nadležnim organom tuženog po žalbi apelanta“.

5. Za Općinski sud je ostalo sporno da li je tuženi povrijedio pravo apelanta na jednako postupanje na način da mu je onemogućio da obavlja poslove svog radnog mjesta i zaradi plaću i ostale naknade, odnosno da li je nezakonita odluka tuženog o prestanku radnog odnosa, i da li su osnovana potraživanja vezano za isplatu plaća i doprinosa odnosno naknada na ime nematerijalne štete.

6. Općinski sud je prilikom odlučenja, imajući u vidu odredbe Zakona o policijskim službenicima HNK (čl. 122. i 124.), Zakona o radu (čl. 5. i 86.), Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (član 30.) i Zakonu o zabrani diskriminacije (čl. 4., 6., 12. i 15), između ostalog, utvrdio da je, s obzirom da rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa nije postalo konačno, osnovan zahtjev apelanta kojim traži da se tuženi obaveže da apelantu omogući da obavlja rad, te mu isplaćuje plaće i doprinose do okončanja postupka po žalbi.

7. U vezi sa neosnovanošću dijela tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje isplatu nematerijalne štete po osnovu diskriminacije Općinski sud je, između ostalog, naveo da tokom postupka nije bilo moguće utvrditi o kojim vidovima nematerijalne štete se radi u konkretnom slučaju kao i njenom intenzitetu, posljedicama na zdravlje apelanta, niti uzročno posljedična veza između prouzrokovane diskriminacije i prava na nematerijalnu štetu, shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Vrhovni sud je ispitujući opravdanost revizijskih prigovora najprije detaljno prezentirao odlučena nižestepenih sudova zaključivši da izneseni stavovi nemaju uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih je sporni odnos trebalo razriješiti iz čega slijedi da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Prije svega, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije kojom je definisan pojam diskriminacije (svako različito postupanje, uključujući i isključivanje….), a pod isključivanjem se podrazumijeva da je određenoj grupi onemogućen pristup određenim pravima i slobodama, a drugima nije, odnosno ograničavanje podrazumijeva da je određenoj grupi osoba, zbog njihovih karakteristika, uživanje određenih prava i sloboda omogućeno, ali sa ograničenjem, ne u istoj mjeri kao ostalim, iako za to nema zakonskih uslova. Vrhovni sud je usto podsjetio i šta čini osnovne elemente diskriminacije. Kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji princip podjele tereta dokazivanja između tužitelja i tuženog tako što je obaveza tuženog da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da je došlo do diskriminacije, odnosno do različitog tretmana. Shodno tome u konkretnom slučaju apelant je bio u obavezi da uvjeri sud da je tuženi izvršio radnju zbog koje je protiv njega podnesena tužba i učini vjerojatnim da postupanje tuženog prije donošenja odluke nadležnog organa po njegovoj žalbi o prestanku radnog odnosa predstavlja akt direktne ili posredne diskriminacije na koji je način došlo do povrede jednakog postupanja, a nakon toga teret dokazivanja je na tuženom koji mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja.

11. Prema ocjeni revizijskog suda, a na temelju izvedenih dokaza, tuženi je dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta nakon donošenja rješenja od 22. oktobra 2014. godine o prestanku radnog odnosa, te da je tuženi postupao po zakonu, a da suprotno tome apelant nije dokazao da je došlo do različitog tretmana odnosno do diskriminacije. Prema ocjeni Vrhovnog suda činjenica da je tuženi postupao u skladu sa navedenim rješenjem dok ono nije postalo konačno, nije dokaz da je tuženi postupajući na taj način, povrijedio njegova prava, koja apelant i nadalje ostvaruje nakon podnošenja žalbe nadležnom organu.

12. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelacijom se osporava stav i obrazloženje Vrhovnog suda da apelant nije diskriminiran što apelant smatra proizvoljnim i bez uporišta u provedenim dokazima. Apelant naglašava da se nalazi u apsurdnoj situaciji, koja za Vrhovni sud ne predstavlja različito postupanje, jer se apelant i dalje nalazi u radnom odnosu kod tužene, bez ikakvih radnih zadataka i bez ikakvih prava, pa je stoga očigledno da je Vrhovni sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak koji nije utemeljen na vladavini prava. Za apelanta ostaje nejasno na temelju čega je Vrhovni sud utvrdio da apelant ostvaruje prava iz radnog odnosa, kada su gotovo sva prava koja proističu iz radnog odnosa apelantu bila uskraćena. Još se ukazuje da apelant ne može trpjeti posljedice zbog toga što tuženi još uvijek nije uspostavio žalbeni organ (već duže od šest godina), a niti može trpjeti posljedice zbog nedonošenja propisa kojima bi se regulisala prava iz PIO za policijske službenike.

13. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da se zbog diskriminacije koja se ogleda u mobingu našao u teškom materijalnom i psihičkom stanju. Potom obrazlaže porodičnu situaciji ukazujući da mu je supruga invalid I grupe sa 100% oštećenjem organizma i da apelant izdržava dvoje nezaposlene djece. U tom pravcu dalje ističe da je neizvjesno kada će učesnik u postupku uspostaviti Policijski odbor, te kada će se donijeti propis kojim će se regulisati pitanje prava policijskih službenika iz PIO. Tvrdi da ukoliko sud ne bi donio privremenu mjeru tuženi bi zasigurno uskratio prava apelanta (kako je to već jednom tuženi učinio do donošenja sudske mjere osiguranja, kojom je apelant vraćen na posao do donošenja odluke nadležnog organa po žalbi na rješenje o prestanku radnog odnosa), kako pravo na rad, tako i pravo na plaću, te bi se apelant i njegova porodica u kojoj samo on ostvaruje primanja našli u situaciji da bi gubljenjem sredstava za život praktično postali „socijalni slučaj“.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

17. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je iz navoda zahtjeva ostalo nejasno koja je svrha donošenja privremene mjere u situaciji kada je na snazi sudska mjera osiguranja kojom je apelant vraćen na posao do donošenja odluke nadležnog organa po žalbi na rješenje o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova na penziju (vidi tačku 4. ove odluke). Iz navoda zahtjeva također proizlazi da apelant od momenta vraćanja na posao kod tuženog ostvaruje prava iz radnog odnosa. Stoga, u takvim okolnostima kada apelant ničim nije učinio vjerojatnim da bi se njegov trenutni radno pravni status kod tuženog mogao promijeniti donošenjem presude Vrhovnog suda, posebno u svjetlu činjenice da je na snazi sudska mjera osiguranja do donošenja odluke po žalbi apelanta, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja zahtjev neosnovan.

19. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2960/19 (R.A.) | Sudska praksa | Aktio