Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2831/19 (S. S.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2831/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2831/19, rješavajući apelaciju Slovenka Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slovenko Stevanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 005412 17 Uvp od 24. aprila 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005412 15 U od 30.
decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slovenko Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Advokatska kancelarija "Dumić" iz Bijeljine, podnio je 9. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 005412 17 Uvp od 24. aprila 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 005412 15 U od 30. decembra 2016. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Bijeljini od 30. decembra 2016. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) od 15. oktobra 2015. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 23. marta 2015. godine. Tim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za određivanje novog procenta vojnog invaliditeta zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, na osnovu kojeg bi ostvario pravo na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, te mu je i dalje priznat status ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta trajno, po osnovu ranjavanja nastalog u vezi sa vršenjem vojnih dužnosti u Vojsci Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu, ortopedski dodatak II stepena i dopunsko materijalno obezbjeđenje, koja prava mu pripadaju od 1. aprila 2015. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi, a tim rješenjem se zamjenjuje rješenje istog organa 28. juna 2012. godine kojim su mu bili priznati isti status i prava.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je rješenjem prvostepenog organa iz 1998. godine apelantu priznat status RVI II kategorije sa 100% invaliditeta, koje rješenje je više puta zamijenjeno, tako da mu je rješenjem istog organa iz 2012. godine priznat isti status RVI i procenat vojnog invaliditeta. Apelant je potom 2. marta 2015. godine podnio zahtjev za novu ocjenu vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja, tražeći da mu se prizna i pravo na dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, a prvostepeni organ je rješenjem od 23. marta 2015. godine odbio taj zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je apelantov invaliditet nalazom i mišljenjem prvostepene ljekarske komisije od 17. marta 2015. godine, koji je potvrđen nalazom i mišljenjem drugostepene ljekarske komisije od 13. oktobra 2015. godine, cijenjen po istim tačkama i u istom procentu kao u nalazu i mišljenju prvostepene ljekarske komisije iz 1998. godine na kojem se zasniva rješenje iz 2012. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se prvostepeno rješenje kojim je odbijen apelantov zahtjev za povećanje procenta vojnog invaliditeta ukazuje pravilnim, što je pravilno i potvrđeno osporenim aktoma i osnaženo pobijanom presudom, u čijem obrazloženju su dati jasni i argumentovani razlozi koje u svemu prihvata i taj sud. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da na drugačije odlučivanje ne mogu uticati ni nalazi i mišljenja ljekara specijalista na koje se apelant poziva, u kojima je navedeno da mu je potrebna tuđa njega i pomoć. To prije svega iz razloga što su u smislu Zakona o pravima boraca, prvostepena i drugostepena ljekarska komisija tuženog jedino nadležne da cijene ispunjenost uslova za priznavanje prava za dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, a, kako je naveo Vrhovni sud, to je pravilno učinjeno u konkretnom slučaju primjenom odgovarajućih odredaba Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i Pravilnika o medicinskim indikacijama. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, osporava zaključke ljekarske komisije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević