Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1756/19 (Š. D. i Z. V.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1756/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1756/19, rješavajući apelaciju Šemse Droce i Zlatka Vučijaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Šemsa Droce i Zlatko Vučijak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 069268 18 Rev od 26. februara 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsa Droce i Zlatko Vučijak (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnijeli su 17. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 069268 18 Rev od 26. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su tuženi (S.P., drugoapelant, prvoapelantica i I.K.) da solidarno tužitelju (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa sjedištem u Mostaru) isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka sa zateznom zakonskom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili (za koja utvrđenja je vezan shodno članu 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku) da su tužitelj (davalac kredita) i prvotuženi S.P. (korisnik) 7. juna 2002. godine zaključili ugovor o kreditu (potpisan od strane tužitelja, S.P., apelanata i I.K. kao solidarnih dužnika, jemci platci) kojim ugovorom je S.P. dao instrumente osiguranja (jemce-apelante i I.K. i mjenice). Zatim, da je tužitelj otkaznim pismom od 19. marta 2008. godine obavijestio S.P. i jemce da je tog dana otkazan ugovor (jer S.P. nije vraćao kredit), te da je podnio prijedlog za izvršenje koji je zbog prigovora smatran tužbom (kada je tužitelj dug opredijelio po osnovu ugovora o kreditu). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi (suprotno navodima apelanata) pravilno utvrdili da su apelanti preuzeli obavezu da kao solidarni jemci (jemci platci) vrate dug S.P. ukoliko on to ne učini (član 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), te da su pravilno primijenili materijalno pravo cijeneći da ugovor o jemstvu ne mora biti sačinjen kao posebna isprava (izjave jemaca sadržane u ugovoru o kreditu u pismenoj formi smatraju se valjanim ugovorom o jemstvu). Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud (cijeneći okolnost da je ugovor o kreditu sačinjen na samopreslikavajućem papiru u pet primjeraka ugovora, da se prvi primjerak ugovora daje korisniku kredita i dovodeći ih u vezi sa drugim izvedenim dokazima) potpise apelanata na tom ugovoru ocijenio kao vjerodostojne, te naglasio da su pravilno nižestepeni sudovi kao datum otkaza ugovora o kreditu utvrdili 19. mart 2008. godine (član 9. ugovora o kreditu i čl. 124. i 126. Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud (suprotno navodima apelanata) pravilno cijenio da je otkazom ugovora o kreditu dospio na naplatu cijeli dug od kada teče i petogodišnji rok zastare, te naglasio da do otkaza ugovora o kreditu pojedine rate kredita nisu bile zastarile (član 372. Zakona o obligacionim odnosima) niti je protekao rok od pet godina iz člana 373. istog zakona u kojem bi zastarjelo samo pravo (preinačeni tužbeni zahtjev istaknut 28. juna 2012. godine). Vrhovni sud je naveo da je obrazloženje drugostepene presude saglasno članu 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, te da je prvostepeni sud ocjenu dokaza izvršio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u reviziji, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1756/19 (Š. D. i Z. V.) | Sudska praksa | Aktio