Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1660/18 (T. M.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Zastara
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratna šteta
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1660/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1660/18, rješavajući apelaciju Tarika Manova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tarika Manova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 032166 15 Rev od 18. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 032166 13 Gž od 29.
aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 032166 10 P od 13. decembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tarik Manov (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 032166 15 Rev od 18. januara 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 032166 13 Gž od 29. aprila 2015. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 032166 10 P od 13. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 17. do 22. jula 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 2. novembra 2010. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi naknade materijalne štete nastale u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u iznosu od 300.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
6. Općinski sud je 24. januara 2012. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu 9. novembra 2012. godine, na kojem je apelant konačno precizirao tužbeni zahtjev na način da mu tužena na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 56.610,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
7. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 032166 10 P od 13.decembra 2012. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime materijalne štete nastale za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, zbog uništenja nepokretne i pokretne imovine, koja se nalazila u apelantovom vlasništvu, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.
8. Općinski sud je u presudi naveo da apelant tužbom traži naknadu materijalne štete nastale na poslovnim prostorijama kuće njegovih roditelja u Prozoru/Rami, koja je spaljena zajedno s poslovnim prostorom i svim stvarima koje su se nalazile u kući i poslovnom prostoru (u poslovnim prostorijama je bilo smješteno preduzeće „Ella“ koje je bilo u apelantovom vlasništvu). Općinski sud je ukazao da materijalnu štetu koju je lice pretrpjelo u toku ratnog perioda na području Federacije Bosne i Hercegovine (tužene) pod kontrolom Armije ili HVO-a, izvršenim od strane pripadnika bilo koje od dvije gore navedene vojne komponente nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju te službe ili u vezi s tom službom, a u smislu odredbe čl. 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dužna je nadoknaditi tužena. Općinski sud je naveo da je apelant tražio naknadu štete u smislu odredaba čl. 172. i 180. ZOO, te istakao da je šteta čiju naknadu apelant potražuje ratna šteta koju je uzrokovao nepoznati počinilac, s tim da tačan datum pričinjavanja štete apelant nije dokazao, osim što se može zaključiti da je to bilo za vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a u jesen 1992. godine. Općinski sud je ukazao na odredbe Uredbe o utvrđivanju ratnih šteta nastalih na teritoriju HZ-HB (u daljnjem tekstu: Uredba), te imajući u vidu i odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete, koje su bile na snazi u vrijeme štetnog događaja, zaključio da nema osnova za zasnivanje odgovornosti tužene za nastalu štetu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je navedenim propisima predviđena samo obaveza prijavljivanja ratne štete i regulirano je pitanje popisa i procjene štete, ali nije propisana odgovornost za ratnu štetu. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je iz potvrde Općine Prozor/Rama od 11. septembra 2003. godine vidljivo da se apelant obratio Općini Prozor/Rama sa zahtjevom za obnovu poslovno-porodične kuće. U vezi s tim, budući da nema drugih dokaza, Općinski sud je zaključio da se radi o zahtjevu u skladu s Aneksom VII Općeg mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, s tim da se ne radi o zahtjevu za naknadu uništenih stvari u objektu, nego o zahtjevu za obnovu objekta. Općinski sud je istakao da u spisu nema dokaza da je uopće pokrenut postupak propisan odredbama Zakona o utvrđivanju ratne štete i Uredbom, niti da je taj postupak vođen i okončan, pa bi tužbeni zahtjev i zbog ovih razloga bio neosnovan.
9. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 376. ZOO i naveo da je u konkretnom slučaju šteta nastala nekada u jesen 1992. godine, te da nije mogao prihvatiti tačnom činjenicu da je šteta nastala 24. oktobra 1992. godine neselektivnim granatiranjem civilnih objekata od strane HVO-a jer je ova činjenica u suprotnosti s iskazom samog apelanta, koji je jasno naveo da je kuća u kojoj je bila smještena prodavnica i uništeni predmeti zapaljena u vrijeme izbijanja sukoba Armije i HVO-a, a granatiranje nije spominjao. Općinski sud je naveo da s obzirom na to da je ratno stanje u Bosni i Hercegovini ukinuto Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine, koja je objavljena u službenim novinama i stupila na snagu 23. decembra 1996. godine, to je evidentno da je u konkretnom slučaju nastupila i zastara potraživanja jer je tužba podnesena po proteku petogodišnjeg roka zastare, koji je istekao 23. decembra 2001. godine. Općinski sud je također naveo da se ne može prihvatiti ni apelantova tvrdnja da je prigovor zastare neosnovan jer je MKSJ donio presudu protiv okrivljenih Kordića i Čerkeza, te Blaškića. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da ovim presudama oni nisu proglašeni krivim za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava koji su se desili na području općine Prozor/Rama, te da za ratne zločine u Prozoru/Rami još niko nije osuđen, te da se vode postupci protiv više lica.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 032166 13 Gž od 29. aprila 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno da se radi o ratnoj šteti, pa nema mjesta primjeni odredbe člana 172. ZOO (odgovornost pravnog lica za štetu koju uzrokuje njen organ) kako pogrešno zaključuje prvostepeni sud, niti odredbe člana 180. ZOO (odgovornost uslijed terorističkog akta, javnih demonstracija ili manifestacija). Kantonalni sud je ukazao na odredbe Uredbe i Zakona o utvrđivanju ratne štete, prema kojim je predviđena samo obaveza prijavljivanja ratne štete i regulirano pitanje popisa i procjene štete, ali nije propisana odgovornost za ratnu štetu. Kantonalni sud je također ukazao da ni ZOO ne poznaje pojam ratne štete, ne definira je, niti propisuje ko bi za ratnu štetu bio odgovoran. Kantonalni sud je naveo da tužena nije dužna naknaditi ovu štetu jer ne postoji pravni osnov za to budući da niti jednim pozitivnim propisom nije regulirano da bi ratnu štetu, kakva je i predmetna šteta, bila dužna nadoknaditi tužena. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nema osnova za odgovornost tužene za nastalu ratnu štetu. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da potraživanje nije zastarjelo i da se ima primijeniti odredba člana 377. ZOO jer je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. Naime, Kantonalni sud je podsjetio da presudama koje je MKSJ donio protiv Kordića, Čerkeza i Blaškića, oni nisu proglašeni krivim za zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava koji su se desili na području općine Prozor, nego za zločine u drugim mjestima, pa se na osnovu navedenih presuda na predmetni spor ne može primijeniti privilegirani rok zastare iz odredbe člana 377. ZOO. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 376. ZOO. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio zastaru potraživanja budući da je utvrđeno da je šteta nastala u jesen 1992. godine, da je ratno stanje u Bosni i Hercegovini ukinuto 23. decembra 1996. godine, pa da je petogodišnji rok zastare istekao 23. decembra 2001. godine, a tužba je podnesena 29. oktobra 2010. godine.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 P 032166 15 Rev od 18. januara 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo iz razloga koje su naveli nižestepeni sudovi, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je ratna šteta izuzeta iz općeg režima odgovornosti za štetu, zbog čega se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti pravila o odštetnoj odgovornosti tužene, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke pravilno zaključio da prvostepeni sud odštetnu odgovornost tužene nije mogao zasnovati ni na odredbi člana 180. ZOO, za koji zaključak je dao pravilne i potpune razloge koje u svemu prihvaća i ovaj revizioni sud. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da se i tokom ratnih operacija mogu izvršiti radnje kod kojih se ostvaruju obilježja terorističkih akata, ali apelant nije u skladu s odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP tokom postupka dokazao da je predmetna šteta prouzrokovana takvom radnjom. Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da na strani tužene postoji građanskopravna legitimacija na osnovu koje je tužena dužna ispuniti obavezu naknade štete.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, suština apelantovih navoda je da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen član 377. ZOO budući da je šteta nastala u vrijeme činjenja ratnog zločina, pa se ona može posmatrati kao djelo ratnog zločina koje po međunarodnom pravu ne zastarijeva. Osim toga, apelant navodi da je odgovornost tužene zasnovana na odredbama čl. 154, 158, 172. i 180. ZOO. Pored toga, smatra da prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno zaključuju da je apelant trebao ustrajati u upravnom postupku radi naknade štete, posebno imajući u vidu da je pravo na naknadu pričinjene štete građansko imovinsko pravo, te da je apelant radi zaštite tog prava ima pravo na pristup sudu pune jurisdikcije. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant ističe da je postupak trajao skoro osam godina, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, te je tražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Smatra da iz navedenih razloga, suprotno apelantovom stavu, u postupku donošenja navedene odluke o reviziji taj sud nije povrijedio prava iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Kantonalni sud navodi da odlukom koja se pobija apelacijom nisu povrijeđena apelantova prava koja su navedena u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije.
17. Općinski sud navodi da je činjenično i pravno utvrđenje tog suda da je potraživanje naknade štete zastarjelo potvrdio Kantonalni i Vrhovni sud, te da stoga nije došlo do povrede prava koja apelant navodi u apelaciji.
18. Tužena navodi da nije povrijedila apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti iz drugih propisa, te da tužena nije donosila presude koje se pobijaju apelacijom i da je apelacija neosnovana i nedokazana u odnosu na tuženu.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180.
(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja i terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno - politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(2) Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.
(3) Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
(5) Odredbe stava 1. do 4. ovog člana primjenjuju se i na naknadu štete nastale od 1. januara 1981. godine.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 032166 15 Rev od 18. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 18. januara 2018. godine, a apelacija je podnesena 14. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant podnio tužbu protiv tužene radi naknade materijalne štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali veoma jasna obrazloženja zbog čega su utvrdili da je neosnovan apelantov zahtjev da mu tužena nadoknadi štetu koju su mu nepoznata lica prouzrokovala tokom rata u Bosni i Hercegovini, te da nema ništa što bi ukazivalo da su proizvoljno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, u pogledu apelantovih navoda da je trebalo primijeniti član 377. ZOO, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i opširno obrazložili razloge zbog kojih se nije mogao primijeniti privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je sporno pitanje koje se postavlja predmetnom apelacijom s aspekta primjene materijalnog prava već razmatrao u brojnim predmetima, između ostalih i u predmetu broj AP 4288/11 (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Nadalje, Ustavni sud u konkretnom slučaju uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je nesporno da se i tokom ratnih operacija mogu izvršiti radnje kod kojih se ostvaruju obilježja terorističkih akata, ali da apelant nije u skladu s odredbom člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP tokom postupka dokazao da je predmetna šteta prouzrokovana takvom radnjom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama, suprotno apelantovim navodima, nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 2. novembra 2010. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 18. januara 2018. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste sedam godina i dva mjeseca.
35. Ustavni sud ne može naći elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud uočava da je apelant na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 9. novembra 2012. godine precizirao tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao dvije godine i jedan mjesec, da je drugostepena presuda (računajući od dana donošenja prvostepene presude) donesena nakon dvije godine i četiri mjeseca, a da je presuda Vrhovnog suda donesena nakon dvije godine i devet mjeseci od donošenja drugostepene presude.
36. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Na osnovu navedenog, primjetno je da je postupak po reviziji trajao nešto duže, tj. dvije godine i devet mjeseci od donošenja drugostepene presude. Međutim, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da predmetni postupak nije hitne prirode, da je na tri sudske instance okončan u roku od sedam godina i dva mjeseca i da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje pa, s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode u odnosu na pravo na imovinu.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
39. U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada su redovni sudovi detaljno i opširno obrazložili razloge zbog kojih se nije mogao primijeniti rok zastare iz člana 377. ZOO. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi, u okviru relevantnog perioda od sedam godina i dva mjeseca, donijeli tri meritorne odluke, što se, pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević