Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1283/18 (AURO d.o.o. Ljubuški)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1283/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1283/18, rješavajući apelaciju AURO d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AURO d.o.o. Ljubuški podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 080866 14 Rev od 21. novembra 2017.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 080866 13 Pž od 4. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 080866 11 Ps od 26. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AURO d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 080866 14 Rev od 21. novembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 080866 13 Pž od 4. aprila 2014. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 080866 11 Ps od 26. marta 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 080866 11 Ps od 26. marta 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev HYPO ALPE-ADRIA-BANK INTERNATIONAL AG Klagenfurt Austrija (u daljnjem tekstu: tužitelj), te su apelant, kao prvotuženi, i PETROL DD Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavezani da solidarno isplate tužitelju iznos od 5.510.274,92 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je sa dijelom iznad dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u predmetnom postupku utvrđeno da su 2002. godine tužitelj (kao davatelj kredita), apelant (kao korisnik kredita) i drugotuženi (kao založni dužnik) zaključili ugovore o kreditnom poslovanju sa inozemstvom (Ugovori br. BiH/608 i BiH/609) koji su uredno potpisani od ovlaštenih osoba ugovornih strana, te ovjereni pečatom pravnih osoba pred Općinskim sudom u Ljubuškom. Općinski sud je, također, naveo da je nesporno utvrđeno da je po ugovoru broj BiH/608 tužitelj uplatio novčana sredstva na račun apelanta, ali da apelant po navedenom kreditu nije ispunio preuzete obveze, tj. nije plaćao ugovorene mjesečne anuitete, niti kamatu, zbog čega su apelant i drugotuženi kao solidarni dužnici dužni isplatiti tužitelju potraživani iznos, a sve na temelju odredbi čl. 17. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pored navedenog, Općinski sud je istakao da je iznos potraživanja tužitelja, odnosno duga apelanta, utvrđen po priloženim karticama tužitelja, te nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Nadalje, u odnosu na ugovor broj BiH/609, Općinski sud je zaključio da je kredit nesporno odobren apelantu zbog kupovine dionica drugotuženog, te zatvaranja ugovornih obveza po drugom kreditu, ali da, prema stavu Općinskog suda, obaveza po predmetnom ugovoru nije nastala budući da tužitelj, na čijoj strani je bio teret dokazivanja, nije dokazao da su odobrena kreditna sredstva iskorištena u skladu sa namjenom kredita i uvjetima pod kojima je odobren. Zbog navedenog, Općinski sud je odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na potraživanje po ugovoru o kreditu br. BiH/609.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 080866 13 Pž od 4. aprila 2014. godine žalbe tužitelja i apelanta su djelimično uvažene, a žalba drugotuženog je usvojena u cjelosti, pa je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 5.263.835,00 EUR-a (iznos od 4.720.000.00 EUR-a po kreditu broj BiH/608 i iznos od 543.835,00 EUR-a po kreditu broj BiH/609), dok je odbijen tužitelj sa zahtjevom preko navedenog iznosa u odnosu na apelanta, a u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen u cjelosti.

5. Kantonalni sud je obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su apelant i drugotuženi u žalbi u odnosu na ugovor broj BiH/608 istakli prigovor vezano za dosuđenu visinu duga, ističući da tužitelj nije dokazao strukturu predmetne tražbine, da Izvod o stanju duga sačinjen od tužitelja predstavlja nejavnu (privatnu) ispravu, čiji sadržaj obračuna nije provjeravan i utvrđivan po sudskom vještaku, te da ga prvostepeni sud nije mogao prihvatiti kao validan dokaz u ovom postupku i temeljem toga obavezati apelanta na plaćanje predmetne tražbine. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj u predmetnom postupku dokazao grubu strukturu svoje tražbine (iznos glavnog duga), ali da nije obrazložio obračun kamata, niti se o tome mogao izjasniti vještak ekonomske struke. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti kao validan dokaz Izvod stanja duga sačinjen od strane tužitelja, budući da taj izvod nije provjeravan ili utvrđivan po sudskom vještaku. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su djelimično osnovani apelantovi žalbeni navodi. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da su apelantu proslijeđena kreditna sredstva u iznosu od 4.720,000,00 EUR-a koja nisu vraćena tužitelju pod ugovorenim uslovima, zbog čega je apelant nesporno dužan da vrati tužitelju ovaj iznos glavnice zajedno sa kamatama, ali po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju. Kantonalni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, koji predstavlja obračunatu kamatu na iznos glavnog duga neosnovan, jer ga tužitelj nije dokazao. Nadalje, Kantonalni sud je, u odnosu na ugovor broj BiH/609, istakao da je nesporno da je tužitelj svoju obavezu iz pomenutog ugovora u cjelosti ispunio prema apelantu, na način da je obazbjedio i uplatio kreditna sredstva subjektima prema kojima su u skladu sa ovim ugovorom trebala biti izvršena, pri čemu nije od uticaja to da li je ova sredstva apelant, kao korisnik kredita, iskoristio u skladu sa njihovom namjenom (kupovina dionica drugotuženog i sl.), pa su u tom smislu osnovani žalbeni navodi tužitelja u odnosu na apelanta i prvostepena presuda preinačena na način naveden u izreci.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 080866 14 Rev od 21. novembra 2017. godine djelimično je usvojena revizija tužitelja i drugostepena presuda preinačena tako da je naloženo apelantu da tužitelju isplati iznos od 6.054.109,92 EUR-a (umjesto iznosa od 5.263.835.00 EUR-a), dok je u pogledu odluke preko dosuđenog iznosa revizija tužitelja odbijena. Osim toga, istom presudom odbijena je revizija apelanta.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su suprotno prigovoru obje revizije, nižestepeni sudovi, pravilno primjenjujući odredbu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) savjesno i brižljivo cijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te su na osnovu izvedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdili odlučne činjenice za ovaj spor. Vrhovni sud je u odnosu na revizione prigovore koje je istakao apelant da se ti prigovori (da ugovorna obaveza nije dospjela, da tužitelj nije dokazao osnov ni visinu potraživanja i sl.) odnose se na utvrđenje činjeničnog stanja, što u reviziji nije dopušteno. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbu člana 1065. ZOO, kada su obavezali apelanta na isplatu traženih iznosa po predmetnim ugovorima o kreditu, budući da je tužitelj dokazao da je apelantu, kao korisniku kredita, na njegov račun isplatio kreditna sredstva. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelant nije u obavezi platiti tužitelju iznos obračunate kamate na kredit broj BiH/608, jer tužitelj nije dokazao visinu kamate. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz spisa proizilazi da je na glavnoj raspravi vještak finansijske struke odgovorio na primjedbe u vezi sa obračunatom kamatom i izjasnio se da je izvršio uvid u analitičku karticu tužitelja i da istu može prihvatiti, pa je na osnovu toga izrazio mišljenje da se radi iznosu kamate od 790.274,92 EUR-a, a da je prvostepeni sud, a što je prihvatio i drugostepeni sud, odbio prijedlog tužitelja za dopunsko vještačenje smatrajući da nema potrebe za dopunskim vještačenjem, zbog čega proizilazi da je prihvatio takvo izjašnjenje vještaka i dosudio sporni iznos, a drugostepeni sud neosnovano odbio, u kojem pravcu tužitelj u reviziji osnovano prigovara. U odnosu na obaveze drugotuženog iz predmetnih kredita kao jemca, Vrhovni sud je istakao da tužitelj, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a nije dokazao a da je drugotuženi jemčio za predmetne obaveze, budući da, osim pisane izjave o jemstvu za ugovor broj BiH/609, drugotuženi nije ispunio i ostale obaveze iz ugovora, pa se takvoj izjavi ne može dati pravni značaj jemstva jer je, dakle, uslovljena i ispunjenjem ostalih ugovorenih obaveza.

8. U predmetnoj apelaciju apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa, ističući da tužitelj u konkretnom slučaju predloženim dokazima nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da su sudovi trebali u cijelosti odbiti njegov tužbeni zahtjev.

Relevantni propisi

9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 17.stav 1.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Član 1065.

Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

10. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

11. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na kojeg se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je tužitelj u predmetnom postupku dokazao da je apelantu, kao korisniku kredita, na njegov račun isplatio kreditna sredstva po osnovu dva ugovora o kreditu, a da apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze, zbog čega su sudovi apelanta obavezali na isplatu duga u skladu sa predmetnim ugovorima. Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim obrazloženjima sudova. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1283/18 (AURO d.o.o. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio