Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3342/19 (E.S.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Naknada štete
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3342/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-3342/19, rješavajući apelaciju E.S., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E.S.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 238541 16 Kž od 9. siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 238541 15 K od 11. travnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Suljić d.o.o. Tuzla, podnio je 21. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 238541 16 Kž od 9. siječnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 238541 15 K od 11. travnja 2016. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tužitelja (Kantonalno tužiteljstvo Tuzlanskog kantona) i prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kaznenopravnoj sankciji, tako da se apelantu, u uvjetnoj osudi koja mu je izrečena tom presudom, zbog kaznenog djela prevara iz članka 294. stavak 1. u vezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude ne učini novo kazneno djelo, na osnovu članaka 63. i 66. stavak 1. KZ FBiH, utvrđuje dodatna obveza kojom se apelant obvezuje da na ime naknade štete isplati oštećenoj (R.H.) određeni novčani iznos, u roku od 3 (tri) mjeseca od dana pravomoćnosti presude, uz određenje da će sud ukoliko apelant kao osuđeni u ostavljenom roku ne ispuni predmetnu obavezu, na osnovu članka 66. stav 1. KZ FBiH, izvršiti opoziv uvjetne osude i izreći izvršenje uvjetnom osudom utvrđene kazne zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

3. U pobrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je apelant priznao da je kritične prilike počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, u vrijeme i na način naveden u izreci presude. Nakon što je ostvario uvid u dokaze koji potvrđuju navode optužnice, kao i dokaze potrebne za izricanje kaznenopravne sankcije, i pošto je prihvatio odbranu apelanta, koja je provjerena i potvrđena dokazima u koje je ostvaren uvid, naročito iskazom svjedoka-oštećene, prvostupanjski sud je zaključio da je apelant kritične prilike bio svjestan da po prethodnom dogovoru sa S.M., a u cilju pribavijanja protupravne imovinske koristi, doveo u zabludu oštećenu da će naknadno platiti kravu i muzilicu koju im je ova prodala i predala, iako to nije ni namjeravao učiniti, što je sve i htio, na koji način su se u njegovim radnjama ostvarila obilježja predmetnog kaznenog djela.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 63. KZ FBiH je propisano da sud može u uvjetnoj osudi odrediti ispunjenje naknade štete koju je optuženi pričinio kaznenim djelom, te da rok za ispunjenje ove obaveze utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja. Također je naveo da je odredbom članka 66. stavak 1. KZ FBiH propisano da će sud opozvati uvjetnu osudu i izreći izvršenje kazne utvrđene u uvjetnoj osudi, ako optuženi tokom određenog vremena provjeravanja, ne ispuni izrečenu obavezu, u slučajevima kada je mogao ispuniti tu obavezu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da su postojali zakonski uvjeti da se apelantu izrečenom uvjetnom osudom utvrdi i dodatna obaveza na način da se ispunjenje obaveze prema oštećenoj, nalazeći da je ovako jedinstvena krivičnopravna sankcija neophodno potrebna, radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja, kako to propisuje odredba članka 42. KZ FBiH, Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant ističe da je dao izjavu o priznanju kaznenog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret, smatrajući da se odnosi na samu radnju izvršenja, ali ne i na stjecanje imovinske koristi koju apelant nije ostvario niti je dokazano da ju je ostvario. Kako sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, prema apelantovom mišljenju, sud je povrijedio zakon i principe načela in dubio pro reo iz članka 3. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i vezu s priznanjem krivnje od strane apelanta, osnovu čega je izveden zaključak da je apelant počinio predmetno kazeneno djelo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe kaznenog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi skupa s priznanjem krivnje od strane apelanta, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno kazeno djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3342/19 (E.S.) | Sudska praksa | Aktio