Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3131/19 (D. S.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3131/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3131/19, rješavajući apelaciju Dragana Sredića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Sredić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 211239 18 Rev od 15. maja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 211239 16 Gž od 8. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Sredić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dalibor Mrša, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 211239 18 Rev od 15. maja 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 211239 16 Gž od 8. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništava odredba člana 12. Ugovora o hipotekarnom kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, kao i da se tužena (Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka) obaveže da apelantu omogući otplatu preostalog dijela kredita u KM po istom kursu koji je primjenjivan pri isplati kredita, bez mogućnosti tužene da proizvoljno i jednostrano mijenja ugovorenu kamatnu stopu, te da se tužena obaveže da apelantu isplati precizirane novčane iznose i to iznos na ime ukupno obračunatog i naplaćenog kredita po osnovu kursne razlike za utvrđeni period, iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu kursne razlike za utvrđeni period, zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga za utvrđeni period, kao i troškove postupka. Ujedno je usvojen preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta i obavezan je tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime glavnog duga - razlike između uplata apelanta i anuiteta kredita neusklađenih s tržišnom vrijednošću Libora utvrđenom u određenom vremenskom periodu, te određeni novčani iznos na ime obračunate i dospjele zatezne kamate za više obračunat i naplaćen kredit po osnovu neusklađene vrijednosti Libora s tržišnom vrijednošću za utvrđeni period, kao i zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga za utvrđeni period.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su se parnične stranke nalazile u ugovornom odnosu po osnovu zaključenog ugovora o hipotekarnom kreditu uz valutnu klauzulu u švajcarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF), te da su se saglasili o bitnim elementima ugovora. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je valutna klauzula pravno dopušten vid zaštite banke povjerioca iz ugovora o kreditu od štetnih tržišnih i inflatornih promjena realne vrijednosti novčanih sredstava stavljenih na raspolaganje korisniku kredita. Pravno dopuštenje ugovaranja valutne klauzule ima utemeljenje u odredbi člana 395. Zakona o obligacionim odnosima koja propisuje ako novčana obaveza glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj drugoj stranoj valuti, da se njeno ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze, a njena je funkcija očuvanje realne tržišne vrijednosti plasiranih novčanih sredstava putem ugovora o kreditu. Prema tome, u Republici Srpskoj se kreditni poslovi mogu zaključivati i realizovati tako da se kreditni iznos isplati u KM, a da se konstituiše obaveza vraćanja primljenog u tržišnoj protivvrijednosti opredjeljene valute (u konkretnom slučaju CHF). Vrhovni sud je naveo da predmetni ugovor zbog svoje dugoročnosti (period od 10 godina) ima i elemente aleatornosti, zbog čega ugovorne strane moraju iskazati posebnu pažnju prilikom njegovog zaključenja. Međutim, objektivno gledajući, upravo zbog te dugoročnosti (višegodišnjeg trajanja ugovora o kreditu), ni banka ni korisnik kredita nisu u prilici da u vrijeme zaključenja ugovora realno sagledaju sva buduća tržišna kretanja kursa valute obračuna, pa podjedanko snose posljedice aleatornosti takvog ugovora. Rast kursa CHF, kao primjenjenog valorimetra, nije mogao predstavljati predvidljivu i realnu procjenu banke, niti izraz njenih lukreativnih namjera da po tom osnovu stekne nesrazmjernu imovinsku korist na štetu primaoca kredita. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se iz tih razloga ne mogu prihvatiti navodi apelanta kojima se ističe da u momentu zaključenja ugovora na strani tužene nije bilo savjesnosti niti poštenja, a ne može se prihvatiti ni stanovište da na strani apelanta strani nije bilo slobodne volje za zaključenje ugovora, odnosno da je doveden u zabludu u pogledu pravne prirode i posljedica ugovorene valutne klauzule. Uostalom, kako je naveo Vrhovni sud, sve i kad bi se prihvatilo da je apelant u pogledu svoje pregovaračke pozicije i nivoa obavještenosti kod zaključenja ugovora bio u slabijem položaju u odnosu na banku, kod činjenice da tokom postupka nije osporio da je ugovor pročitao, imajući u vidu jasne zakonske odredbe koje regulišu ugovor o kreditu i mogućnost ugovaranja valutne klauzule, trebale su mu biti jasne pravne posljedice zaključenja ugovora (da će rata kredita zavisiti od kretanja navedene valute). Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno stanovište nižestepenog suda da nisu ispunjeni zakonski uslovi za utvrđenje ništavosti odredbe člana 12. ugovora o kreditu koja sadrži valutnu klauzulu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević