Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5290/17 (N. M.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5290/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5290/17, rješavajući apelaciju Nedeljka Mastila, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nedeljka Mastila podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 064241 16 Gž od 4. svibnja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedeljko Mastilo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blagiša Lukić, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 13. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 064241 16 Rev od 26. listopada 2017. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 064241 16 Gž od 4. svibnja 2016. godine. Podneskom od 26. travnja 2018. godine apelant je dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2283/15 od 10. listopada 2016. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju apelanta broj AP 2928/16 koju je 8. srpnja 2016. godine bio podnio protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 P 064241 16 Gž od 4. svibnja 2016. godine (osporene ovom apelacijom), jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. svibnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 10. lipnja do 23. srpnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 064241 15 P2 od 13. studenog 2015. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime neisplaćenih mirovina za razdoblje od 1. siječnja 2012. godine do 11. studenog 2013. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka. Također, navedenom presudom apelant je obvezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je rješenjem tuženog od 8. ožujka 2012. godine određeno da se apelantu, sukladno odredbi članka 141. stavak 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO), obustavlja isplata starosne mirovine počev od 1. siječnja 2012. godine, jer je stekao status osiguranika u obveznom osiguranju. Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U 38/12 od 30. listopada 2013. godine („Službeni glasnik RS“ broj 96) utvrđeno je da članak 141. stavak 1. Zakona o MIO nije u suglasnosti sa Ustavom RS. Rješenjem tuženog od 14. prosinca 2013. godine određeno je da se apelantu nastavlja isplata starosne mirovine počev od 12. studenog 2013. godine. Apelant je od tuženog tražio isplatu neisplaćenih mirovina za period od 1. siječnja 2012. godine do 11. studenog 2013. godine, a tuženi je rješenjem od 17. lipnja 2014. godine, koje je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem od 23. srpnja 2014. godine, njegov zahtjev odbio s obrazloženjem da je takav zahtjev u suprotnosti sa člankom 5. stavak 1. Zakona o Ustavnom sudu RS. Presudom Okružnog suda od 23. listopada 2014. godine odbijena je apelantova tužba u upravnom sporu kojom je osporavao navedena rješenja, a Okružni sud je naveo da apelant nije blagovremeno tražio izmjenu navedenog rješenja o obustavi mirovine u prekluzivnom roku koji je određen člankom 69. stavak 1. i stavak 2. Zakona o Ustavnom sudu RS, kao i zbog toga što nije tražio ponavljanje postupka u subjektivnom roku od mjesec dana prema odredbi članka 237. stavak

1. Zakona o upravnom postupku, a koji je započeo 12. studenog 2013. godine, kada je navedena odluka Ustavnog suda RS objavljena u „Službenom glasniku RS“.

8. U svezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da je apelant mogao u naznačenom roku podnijeti prijedlog za izmjenu pojedinačnog akta o obustavi mirovine, zahtjev Ustavnom sudu RS za utvrđenje da je neustavna odredba članka 141. stavak 1. Zakona o MIO i zatražiti od tuženog da prekine postupak po njegovom prijedlogu dok Ustavni sud RS ne donese odluku o njegovom zahtjevu. Posebno valja istaći, kako je navedeno u obrazloženju, da iz citirane odredbe članka 5. Zakona o Ustavnom sudu RS i članka 110. stavak 1. Ustava RS proizlazi da je odredba članka 141. stavak 1. Zakona o MIO prestala važiti 12. studenog 2013. godine na dan kada je odluka Ustavnog suda RS objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“ i da se, prema odredbi članka 110. stavak 1. Ustava RS, navedena odluka Ustavnog suda ne može retroaktivno primjenjivati na sporni pravni odnos. Iz toga proizlazi da su apelantu na temelju tada važeće odredbe članka 141. stavak 1. Zakona o MIO zakonito obustavljene mirovine sve do 12. studenog 2013. godine kao dana objave u „Službenom glasniku RS“ navedene odluke Ustavnog suda RS. Prema tome, neutemeljen je tužbeni zahtjev da se tuženi obveže da mu isplati mirovine za sporno razdoblje. Osnovni sud je naveo da je neutemeljeno i apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, jer je obustava mirovina vršena na temelju tada važeće odredbe članka 141. stavak 1. Zakona o MIO, a nema ni propisa iz kojeg bi proizlazilo da se navedena odluka Ustavnog suda RS može retroaktivno primjenjivati na isplatu mirovina za sporno razdoblje. Pošto nema pravnog osnova da se tuženi obveže za isplatu mirovina apelantu za spomenuti period, to ne postoji osnov da se obaveže tuženi da apelantu isplati mirovine za navedeni period sa zakonskom zateznom kamatom po osnovu neosnovanog obogaćenja u skladu sa odredbom članka 210. ZOO.

Neutemeljeno je apelantovo pozivanje na Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), Protokol broj 1 uz Europsku konvenciju, ako se ima u vidu da se moraju poštovati i navedeni prekluzivni rokovi za zaštitu prava, da se u konkretnom slučaju radilo o sukobu općeg i pojedinačnog interesa, da je apelant dobrovoljno stupio u novo osiguranje da bi ostvario veće prihode, da je na neki način povrijedio pravo trećih osoba da ostvaruju zaradu u obveznom osiguranju iz sredstava Fonda.

9. Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 055607 17 Gž od 21. ožujka 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

10. Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen, jer se u konkretnom slučaju radi o pravu iz mirovinskog osiguranja, a određena prava proizašla iz građanskopravnih odnosa subjekata prava uživaju isključivu zaštitu pred organima uprave po pravilima upravnog postupka, pa, između ostalog, i pravo na mirovinu. Ovo pravo je uvjetovano dobivanjem rješenja o mirovini od upravnog organa. Kako je odredba Zakona o MIO na temelju koje je doneseno rješenje o obustavi isplate mirovina proglašena neustavnom, apelant treba podnijeti zahtjev za isplatu, pa zavisno od odgovora tuženog da u upravnom sporu ishodi zaštitu svojih prava na povrat neisplaćenih mirovina, ukoliko za to postoji osnov, jer redovni sud nema stvarnu nadležnost da postupa u konkretnom sporu. U svezi sa time, Okružni sud je istakao da neka prava koja se štite po pravilima upravnog postupka moguće je zaštititi i po pravilima parničnog postupka, u kom slučaju se radi o tzv. usporednoj zaštiti prava, što u konkretnom sporu nije slučaj. Isto tako, valja naglasiti da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom obogaćenju, kako se navodi u žalbi, jer osnovanost zahtjeva za isplatu neisplaćenog po osnovu stjecanja bez osnova ne ovisi o krivnji stjecatelja (ovdje tuženog), već o tome da li neisplata ima osnove u pravnom poslu ili zakonu. Tuženi je rješenje o neisplati penzija donio na temelju Zakona o MIO zbog čega nema ni neosnovanog obogaćenja.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 P 064241 16 Rev od 26. listopada 2017. godine odbačena je apelantova revizija.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu apelant prvenstveno tvrdi da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer su prilikom odlučivanja o njegovom tužbenom zahtjevu zanemarili da je osnov za neisplatu apelantovih mirovina od Ustavnog suda RS naknadno proglašen neustavnim, uslijed čega je propušteno da se utvrdi obligacijski karakter odnosa između apelanta i tuženog koji je predmet konkretne pravne stvari. Apelant, također, smatra da je sporan i stav Okružnog suda da redovni sud nema stvarnu nadležnost da odlučuje u konkretnom postupku, ali usprkos toj činjenici i samim navodima žalbe, odlučio je da je prvostupanjski sud pravilno odlučio, pa je žalbu odbio i potvrdio presudu nenadležnog suda. U svezi sa time, apelant smatra da se zaključci iz osporene odluke ne referiraju na neku odredbu zakona ili drugog materijalnopravnog propisa iz kojih bi se takvi zaključci mogli izvesti. Obzirom na to, apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, jer je sud odbio da odluči o njegovom građanskom pravu (pravu na imovinu), te da je povrijeđeno pravo na nezavisan sud, jer se apelant upućuje da zaštitu svog prava ostvari pred organom uprave koji mu je to pravo povrijedio. Apelant, dalje, ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na imovinu obzirom na to da su od obustave isplate mirovine do nastavka isplate prošla 22 mjeseca. Dalje, apelant ukazuje da je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe znao za stav Okružnog suda zauzet u drugom predmetu broj 80 0 P 055702 15 Gž od 4. ožujka 2015. godine koji se zasniva na istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i koji se zasniva na istoj činjeničnoj i pravnoj podlozi, da u ovom slučaju ne postoje razlozi za odbijanje ili odbacivanje tužbe i da se radi o stvari iz sudske nadležnosti. Na kraju, apelant smatra da je osporenim odlukama diskriminiran, jer su u svim dosadašnjim postupcima koji se vode po osnovu članka 210. stavak 2. ZOO sudovi postupali i štitili prava osoba koje su tražile zaštitu svojih prava, što je apelantu bilo uskraćeno. b)Odgovori na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, prije svega, zato što je pravilno stanovište toga suda da se u konkretnom slučaju radi o pravu iz mirovinskog osiguranja čija se zaštita ostvaruje pred organima uprave po pravilima upravnog postupka, a u sudskom postupku putem upravnog spora. Obzirom na to da je odgovarajuća odredba Zakona o MIO proglašena neustavnom, apelant je trebao podnijeti zahtjev za isplatu mirovina u skladu sa odlukom Ustavnog suda i obrazloženjem takve odluke, pa je eventualne sporove trebao riješiti u upravnom sporu. Obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da u ovom slučaju ne postoji neosnovano bogaćenje, te smatra da je apelacija neutemeljena.

14. Osnovni sud je naveo da ostaje kod zaključaka i razloga iz obrazloženja prvostupanjske presude.

15. Tuženi je naveo da razlozi iz apelacije ne ukazuju da postoji povreda prava na koja se apelant pozvao, te u skladu sa time predlaže da Ustavni sud apelaciju odbaci, odnosno odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

17. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 - OUS i 103/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 134/11), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 116. stav 1.

(1) Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, propisana ovim zakonom, ostvaruju se u postupku predviđenom propisima koji regulišu opšti upravni postupak, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno.

Član 141. stav (1) (1) Ako neko od korisnika porodične penzije stekne status osiguranika, isplata penzije tom korisniku obustavlja se za period trajanja osiguranja, a preostalim korisnicima određuje se novi iznos penzije.

18. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 104/11 i 92/12 - ispravka) Član 5.

(1) Kada Sud utvrdi da zakon nije u saglasnosti sa Ustavom, taj zakon, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom, prestaju da važe danom objave odluke Suda.

(2) Kada Sud utvrdi da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, taj akt, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, prestaju da važe danom objave odluke Suda.

Član 69.

(1) Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta.

(2) Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objave odluke u “Službenom glasniku Republike Srpske” ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije prošlo više od godinu dana.

(3) Odluka Suda iz stava 1. ovog člana predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt.

19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

STICANJE BEZ OSNOVA

Opšte pravilo Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

VI.Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2283/15 od 10. listopada 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP 2928/16 koju je apelant bio podnio Ustavnom sudu 8. srpnja 2016. godine, jer je bio u tijeku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. Obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 26. listopada 2017. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 064241 16 Gž od 4. svibnja 2016. godine. Sukladno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. Obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda od 4. svibnja 2016. godine dostavljena apelantovom punomoćniku 10. lipnja 2016. godine, te da je apelant 8. srpnja 2016. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 2928/16, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

a)Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja naknade štete na ime neisplaćenih mirovina, dakle, predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

29. Apelant, prije svega, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno na pristup sudu, kao i pravo na neovisan sud. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojem je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka već i pravo na "rješavanje" spora od suda. Također, Europski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se da su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa člankom 6. stavak 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37).

30. Uzimajući u obzir navedene standarde Europskog suda, Ustavni sud iz činjeničnog stanja predmeta zapaža da je apelant radi zaštite prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, odnosno radi isplate mirovina u spornom periodu prvenstveno vodio upravni postupak u kojemu je njegov zahtjev odbijen. Zatim, apelant je pokrenuo parnični postupak u kojemu su donesene odluke koje se osporavaju u predmetnoj apelaciji, a u kojem je tražio da mu tuženi, zbog stjecanja bez osnova, za sporni period isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u parničnom postupku meritorno razmotrili apelantov tužbeni zahtjev, te da su u konačnici zaključili da nije utemeljen apelantov zahtjev da mu tuženi zbog neosnovanog obogaćenja u skladu sa odredbom članka 210. ZOO isplati određeni novčani iznos zbog neisplaćenih mirovina za sporno razdoblje. Prema tome, kod činjenice da su redoviti sudovi o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivali meritorno, Ustavni sud, glede apelantovih tvrdnji kojima osporava zaključak Okružnog suda da prava iz mirovinskog osiguranja uživaju isključivu zaštitu pred organima uprave, smatra da taj stav Okružnog suda u konkretnom slučaju ne ukazuje na kršenje apelantovog prava na pristup sudu, niti prava na neovisan sud. Ovo naročito imajući u vidu odredbu članka 116. stavak 1. Zakona o MIO kojom je propisano da se prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, propisana tim zakonom, ostvaruju u postupku predviđenom propisima koji reguliraju opći upravni postupak, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno (vidjeti, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP 5292/17 od 8. svibnja 2019. godine, točka 18, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu.

31. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da će se, izuzetno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu sadržaj odluke Ustavnog suda RS o prestanku važenja sporne odredbe članka 141. Zakona o MIO na temelju koje je apelantu obustavljena isplata mirovina doveli u svezu sa odredbama čl. 5. i 69. Zakona o Ustavnom sudu RS kojima je propisano djelovanje odluka toga suda, te postupak za izmjenu pojedinačnih akata, te u konačnici, sa odredbama članka 210. ZOO kojim je propisano stjecanje bez osnova. Ustavni sud smatra da obrazloženje koje su redoviti sudovi dali u svezi sa time (kako je prikazano u toč. 8. i 10. ove odluke), kod činjenice da odluke Ustavnog suda RS mogu imati retroaktivno djelovanje na pojedinačne akte samo pod uvjetima propisanim u članku 69. Zakona o Ustavnom sudu RS i u postupku pred mjerodavnim organom (u čemu apelant nije uspio u upravnom postupku koji se vodio pred tuženim), ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni članka 210. stavak 2. ZOO od redovitih sudova. Na temelju navedenog, Ustavni sud nije mogao utvrditi postojanje proizvoljnosti ni u konkretnom slučaju, posebno ne na način da bi svojim zaključcima zamijenio zaključke redovitih sudova u ovom pogledu. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tijekom postupka pred redovitim sudovima, a koje su redoviti sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

33. Dalje, u kontekstu apelantovih prigovora kojima ukazuje na Presudu Okružnog suda broj 80 P 055702 15 Gž od 4. ožujka 2015. godine, za koju smatra da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Ustavni sud zapaža da apelant u prilogu apelacije nije dostavio navedenu odluku, zbog čega su apelantovi navodi paušalni i kao takvi ne mogu biti razmatrani. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Okružnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine) za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.

34. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pravo na imovinu

35. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje apelant nije detaljnije obrazlagao, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.

c)Zabrana diskriminacije

36. Glede apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je prekršena zabrana diskriminacije, jer su navodno u svim dosadašnjim postupcima koji se vode po osnovu članka 210. stavak 2. ZOO sudovi postupali i štitili prava osoba koje su tražile zaštitu svojih prava, što je njemu bilo uskraćeno, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14. Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ti apelantovi navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da je osporenim odlukama kojima je meritorno odlučivano o tužbenom zahtjevu apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neutemeljeno ukazivao.

38. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

39. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u istoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.

40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5290/17 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio