Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1675/19 (M. K. i I.K.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1675/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1675/19, rješavajući apelacije Mladena Kragulja i I. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mladen Kragulj protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 017476 16 Uvp od 16. januara 2019. godine;
I. K. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0
U 003108 17 U 2 od 25. aprila 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1675/19
1. Mladen Kragulj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Rafaela Ljubojević- Đurić advokat iz Gradiške, podnio je 12. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 017476 16 Uvp od 16. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) IX kategorije sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu bolesti ispoljene za vrijeme vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik Vojske RS i priznato pravo na ličnu invalidninu u pripadaju ćem iznosu od 1. aprila 2011. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi (Ministarstvo rada i boračko - invalidske zaštite RS) rješenjem od 28. septembra 2015. godine u postupku revizije ukinuo rješenje Odjeljenja Gradiška od 24. aprila 2009. godine i apelantu utvrdio svojstvo RVI IX kategorije s 30% vojnog invaliditeta, te da je drugostepena ljekarska komisija na osnovu novog nalaza EMNG od 23. septembra 2015. godine konstatovala da su kod apelanta ošte ćeni korjeni nerava na izlasku iz kičmenog kanala (anije ošte ćen periferni nerv). Vrhovni sud je dalje naveo da je ova komisija ostala pri stavu iz nalaza i mišljenja od 15. februara 2012. godine da apelanta cijeni po ocjenskoj tački 202-B-100% - II grupa uz primjenu člana 10. stav 3. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, te mu utvrdila procent vojnog invaliditeta od 30% po osnovu degenerativnog ošte ćenja LS dijela kičme (obuhvaćeno ocjenskom tačkom 202) s teškim ošte ćenjem funkcije kičmenog stuba i neurološkim ispadima, zbog čega nije primijenila ocjensku tačku 128 koja definiše periferno ošte ćenje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da je tuženi pravilno primijenio odredbu člana 41. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS (koja se odnosi na to da se procenat vojnog invaliditeta određuje srazmjerno ošte ćenju organizma koje je nastalo kao posledica bolesti zadobijene pod okolnostima vršenja vojne službe). Vrhovni sud je ukazao da se usmena rasprava u upravnim sporovima (član 25. stav 2. Zakona o upravnim sporovima) samo izuzetno održava zbog složenosti sporne stvari ili ako sud nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari (što u konkretnom nije slučaj), pa su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu.
2. AP-3079/19
4. I. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 003108 17 U 2 od 25. aprila 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 8. oktobrom 2012. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata) po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja apelantovog prava na ličnu invalidninu (čl. 14. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske) ukinuo konačno rješenje prvostepenog organa od 11. aprila 2006. godine i upravnu stvar riješio tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu. Vrhovni sud je dalje naveo da je ljekarska komisija za medicinsko vještačenje (u postupku po navedenom zakonu) u nalazima i mišljenjima od 15. jula 2016. godine, te od 5. septembra 2016. godine (a povodom apelantovog prigovora na prvi nalaz), koji su doneseni na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, konstatovala da je apelant imao operaciju diskus hernije 15. februara 1988. godine, te da je 15. decembra 1999. godine operisao IV disk (nakon povrede u saobraćajnoj nesreći 16. jula 1994. godine nije rađena dijagnostika koja bi objektivizirala diskus herniu). Također, Vrhovni sud je naveo da ova komisija, stoga, nije cijenila apelantov vojni invaliditet, jer se ne radi o oboljenju na čiji je nastanak i tok uticala služba u oružanim snagama (na pregledu nađeni znaci radikularne lezije desno umjereno izražene te ograničena pokretljivost L/S kičme umjerenog stepena, a što je postojalo i 1988. godine). Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje od 5. septembra 2016. godine potpun i jasan i donesen u skladu sa članom 8. stav 2. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da je povrijeđen Zakon o upravnom postupku i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te naglasio da nije cijenio ostale apelantove navode jer nisu od odlučnog značaja.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1765/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok se apelant u predmetu broj AP- 3079/19 pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant u predmetu broj AP-3079/19 se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovnih sudova vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević