Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2893/17 (F. O.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Žalba
- Pravo na odbranu
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2893/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2893/17, rješavajući apelaciju Fuada Omerčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fuada Omerčevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 029316 17 Kž od 9. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 029316 16 K od 6. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fuad Omerčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 5. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 029316 17 Kž od 9. marta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 029316 16 K od 6. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Udruženja sportskih ribolovaca „Krivaja“ iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) zatraženo je 20. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, Kantonalno tužilaštvo i oštećeni dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 21. marta do 2. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 029316 16 K od 6. oktobra 2016. godine apelant je proglašen krivim što je u svojstvu predsjednika Upravnog odbora oštećenog u vrijeme i na mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav l. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je za počinjeno predmetno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo po pravosnažnosti presude. Apelant je presudom obavezan platiti oštećenom određeni novčani iznos na ime imovinskopravnog zahtjeva. Također, apelant je obavezan platiti sudu na ime troškova krivičnog postupka i paušala određene novčane iznose.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, ukazao na to koje je dokaze izveo u toku dokaznog postupka (str. 3. i 4. presude), a potom ukazao na sadržaj iskaza saslušanih svjedoka optužbe Izeta Imširovića, Izeta Kvakića, Nihada Bajrića i vještaka ekonomske struke Nure Soldin (str. 5–7. presude). Pri tome je Općinski sud u odnosu na iskaz svjedoka Izeta Kvakića kao predsjednika oštećenog istakao da je taj svjedok u svojstvu predstavnika tog udruženja naveo da je „zainteresovan za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva ukoliko se dokaže da je apelant kriv i za iznos za koji se dokaže da je apelant kriv“. Nadalje je Općinski sud na detaljan način ukazao na sadržaj nalaza i mišljenja navedenog vještaka ekonomske struke (str. 6–8. presude), navodeći da mu poklanja vjeru (izuzev u jednom dijelu zaključka) s obzirom na to da je dat u skladu sa strukom i naukom, na osnovu dostupne finansijske dokumentacije oštećenog, a koji se nadopunjuje ostalim provedenim dokazima.
7. Potom je Općinski sud ukazao da je odredbom člana 14. Statuta oštećenog propisano da to udruženje ostvarene prihode koristi za finansiranje ciljeva i zadataka koji su utvrđeni u finansijskom planu i programu udruženja, te da se svaka isplata pokriva odlukom Upravnog odbora oštećenog. Zaprimljena novčana sredstva preko blagajne udruženja uplaćuju se na transakcijski račun, a naloge za isplatu potpisuje predsjednik Upravnog odbora. Višak prihoda nad rashodima (dobit) raspoređuje Skupština udruženja po konačnom računu prilikom usvajanja završnog računa. Nadalje, članom 24. navedenog statuta propisane su nadležnosti Nadzornog odbora, između ostalog, da kontinuirano i periodično vrši nadzor nad finansijsko-materijalnim poslovanjem Udruženja, da kontroliše namjensko trošenje finansijskih sredstava, kao i da vrši i druge poslove i zadatke koji proizlaze iz Statuta, odluka i zaključaka Skupštine oštećenog. Također je Općinski sud ukazao na sadržaj iskaza svjedoka odbrane Mufida Marjanovića, Mustafe Kovačića, Mustafe Mujanovića i Asima Mahovca (str. 9–13. presude), a potom dao osvrt na pravnu relevantnost akata oštećenog o pojedinim radnjama u vezi s predmetom optuženja.
8. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da iz iskaza ispitanih svjedoka, koje su predložili i Tužilaštvo i apelantova odbrana, jasno proizlazi da su u radu tijela oštećenog udruženja postojale određene teškoće jer su očigledno međuljudski odnosi u udruženju bili narušeni tako da su neki od članova udruženja bili za apelanta, dok su drugi bili protiv njega, u smislu da apelant novčanim sredstvima Udruženja raspolaže protivno važećim zakonskim propisima i aktima udruženja. Zbog toga je Općinski sud istakao da su u konkretnom slučaju ključni materijalni dokazi jer nije problem u tome je li predmetni novac s transakcijskog računa oštećenog udruženja podignut na način kako je to regulisano članom 14. Statuta oštećenog, nego što podignuta novčana sredstva nisu opravdana, odnosno nije opravdan način njihovog utroška. U tom smislu je Općinski sud naveo da nema nijednog validnog dokaza „kako su i na koji način utrošena naprijed navedena sa transakcijskog računa Udruženja podignuta novčana sredstva“. Potom se Općinski sud osvrnuo na relevantne dijelove iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke (stranica 14. presude), navodeći da u konkretnom slučaju novčana sredstva nisu pravdana tako da se u knjigovodstvu, u skladu s pozitivnim propisima, trebaju voditi na kontu potraživanja, u konkretnom slučaju od apelanta u određenom novčanom iznosu, s obzirom na to da je on i odobrio i podigao taj iznos koji ničim nije opravdao. U vezi s tim je Općinski sud naveo da se, tek kada apelant nakon obavljenog posla knjigovodstvu dostavi račune, priznanice ili ugovore, tada te stavke skidaju s potraživanja i knjiže na troškove, a što se u konkretnom slučaju nije desilo. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je na osnovu navedenih činjenica i dokaza našao utvrđenim da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Kod odabira vrste i visine krivičnopravne sankcije Općinski sud je naveo da se odlučio da optuženom apelantu izrekne uvjetnu osudu, cijeneći da će se i tom vrstom krivičnopravne sankcije, tj. i mjerom upozorenja u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja u smislu člana 42. KZFBiH. Konačno, Općinski sud je naveo da je u skladu sa odredbom člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) obavezao apelanta da oštećenom naknadi novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, a na ime imovinskopravnog zahtjeva.
9. Apelantov branilac i oštećeni su protiv prvostepene presude izjavili žalbe. U žalbi je apelantov branilac naveo da se vještak kod sačinjavanja nalaza i mišljenja pozivao i na finansijsko-materijalne propise, te da je time preuzimao ulogu suda, da vještak nije imao na raspolaganju svu dokumentaciju, da nema apelantove krivične odgovornosti, već bi se moglo raditi samo o nekom prekršaju. Također je u žalbi navedeno da sud nije trebao da dosudi imovinskopravni zahtjev oštećenom jer oštećeni nije postavio nikakav imovinskopravni zahtjev. Apelantov branilac je u žalbi, između ostalog, predložio da se predmetna žalba putem prvostepenog suda proslijedi Kantonalnom sudu da na sjednici vijeća taj sud žalbu usvoji, ukine prvostepenu presudu i otvori pretres ili pak da žalbu usvoji, prvostepenu presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 K 029316 17 Kž od 9. marta 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i oštećenog, te potvrđena prvostepena presuda od 6. oktobra 2016. godine.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da je taj sud nakon održane sjednice vijeća, u smislu člana 319. ZKPFBiH, ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti da li je na apelantovu štetu prvostepenom presudom povrijeđen
KZFBiH.
12. Naime, Kantonalni sud je, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, istakao da je nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke dat u skladu s pravilima struke i zasnovan na relevantnoj finansijskoj dokumentaciji koja je bitna za odlučivanje u ovom predmetu. Navedeni vještak je svoj nalaz i mišljenje dao na bazi pregleda relevantne finansijske dokumentacije, a na finansijske propise se osvrtao samo kada je to bilo u vezi s vođenjem finansijske dokumentacije i slično. Suprotno žalbenim navodima, navedeni vještak nije ništa presuđivao u ovoj konkretnoj krivičnoj stvari, nego je samo utvrdio činjenice na bazi relevantne finansijske dokumentacije da je apelant podigao sporni novac, a koji nije ničim opravdao, dok je konačnu ocjenu o nalazu i mišljenju vještaka dao sud o ispravnosti i zakonitosti apelantovog poslovanja. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je u ovom konkretnom slučaju izvedeno na desetine subjektivnih i materijalnih dokaza (str. 3. i 4. prvostepene presude), kojima se u cjelini potvrđuju svi činjenični i pravni navodi optužbe, odnosno izreke prvostepene presude.
13. Također je Kantonalni sud, suprotno navodima apelantove odbrane, istakao da oštećeni jeste postavio imovinskopravni zahtjev. Ovo iz razloga jer je Izet Kvakić, sadašnji predsjednik oštećenog, u ime tog udruženja naveo da postavlja imovinskopravni zahtjev ukoliko se dokaže da je apelant kriv i za iznos za koji se dokaže da je apelant kriv. S obzirom na to da je na nesumnjiv način dokazano da je radnjom predmetnog krivičnog djela koju je apelant preduzeo za oštećenog nastupila materijalna šteta u određenom iznosu, sud je obavezao apelanta da plati navedeni iznos na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenog.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant, prije svega, ističe da Kantonalni sud nije obavijestio njega ili njegovoj branioca o zakazanoj sjednici vijeća, na koji način mu je uskraćena zakonska mogućnost da dâ izjašnjenje povodom svoje žalbe pred tim sudom, što je imalo za posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Na taj način, prema apelantovim navodima, redovni sud nije omogućio njemu i njegovom braniocu da „kratko izlože žalbu i odgovor na žalbu pred drugostepenim sudom“.
16. Nadalje, apelant navodi da su redovni sudovi na arbitraran način primijenili procesne i materijalnopravne odredbe na apelantovu štetu jer je osporena prvostepena presuda zasnovana na, kako to apelant navodi, na nezakonitom zaključku koji je dao vještak budući da je vještačio nekompletnu i nesređenu dokumentaciju (poslovne knjige). U tom smislu, apelant ističe da se iza takve dokumentacije nije mogao donijeti pravilan nalaz i mišljenje na osnovu kojeg bi se izveo valjan zaključak u pogledu apelantovog poslovanja oštećenog. Također, apelant ukazuje da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije naveden njegov subjektivni odnos prema „navodno učinjenom djelu“, slijedom čega se ona kao takva ukazuju manjkavom, a drugostepeni sud se o tome nije izjasnio, pa su, prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi arbitrarno postupili u rješavanju konkretne pravne stvari. Konačno, apelant ističe da u konkretnom slučaju nije postojao osnov da se „oštećenom dosudi imovinskopravni zahtjev“ budući da takav zahtjev nije postavljen u predmetnom postupku. S obzirom na navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na žalbu, te ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da „neće davati nikakav poseban odgovor na apelaciju“, te da je sve relevantno rečeno u vezi s navedenim predmetom u osporenoj drugostepenoj odluci tog suda u kojoj su apsolvirani svi navodi žalbe, a koji se samo ponavljaju u predmetnoj apelaciji.
18. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se on poziva u predmetnoj apelaciji. Općinski sud je, prije svega, ukazao da osporena prvostepena presuda nije donesena samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Nure Soldin, već na osnovu subjektivnih i objektivnih dokaza predloženih od stranaka u postupku. Što se tiče apelantovog subjektivnog odnosa prema učinjenom krivičnom djelu, Općinski sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je apelant u inkriminisanom periodu bio predsjednik Upravnog odbora oštećenog, te da iz provedenih dokaza proizlazi da je predsjednik Nadzornog odbora oštećenog ukazivao apelantu na nepravilnosti u radu, što je imalo za posljedicu i personalne promjene, odnosno promjenu predsjednika udruženja. Također je Općinski sud naveo da su neosnovani navodi da imovinskopravni zahtjev u konkretnom slučaju nije ni postavljen budući da je svjedok Izet Kvakić kao predstavnik oštećenog na izričit upit sudije da se izjasni da li je oštećeni kao udruženje zainteresovan za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva naveo da jeste ukoliko se dokaže da je apelant kriv i za iznos za koji se dokaže da je kriv. U prilog navedenom, Općinski sud je istakao da ide i činjenica da je oštećeni žalbu izjavio zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Konačno, u odnosu na postupak pred Kantonalnim sudom, Općinski sud je naveo da ni tu nisu povrijeđena apelantova prava imajući u vidu da apelantov branilac u žalbi nije tražio da bude obaviješten o sjednici vijeća drugostepenog suda, tako da je Kantonalni sud odlučivao u skladu sa odredbom člana 319. stav 8. ZKPFBiH.
19. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi omogućili apelantu pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Oštećeni je, između ostalog, naveo da su netačni apelantovi navodi da redovni sudovi nisu utvrdili u kom svojstvu je počinio djela za koja se tereti, kao i da je netačan navod da oštećeni nije postavio imovinskopravni zahtjev. Iz navedenog proizlazi da nema osnova za ukidanje osporenih odluka.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Član 383. stav 1.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 212. stav 3.
Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 319. st. (1), (3) i (8) Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužilac, optuženi, njegov branilac, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća.
(3) Nedolazak stranaka i branitelja koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje sjednice vijeća.
(8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva."
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 42 0 K 029316 17 Kž od 9. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 8. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojeg sam izabere
30. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u navedenom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da apelant u predmetnoj apelaciji ponavlja navode koje je prethodno isticao u predmetnom krivičnom postupku pred redovnim sudovima.
32. U odnosu na apelantove primarne navode da nije obaviješten o sjednici vijeća u smislu člana
319. ZKPFBiH zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud naglašava da optuženi mora imati mogućnost lično prisustvovati sjednici suda, te da se ovo pravilo odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo prisustvovanja pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja kada prisustvo optuženog nije značajno.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije uvijek povrijeđeni kada apelant nije bio pozvan na sjednicu pretresnog vijeća ako je to propisano domaćim zakonom, a odluka se ticala činjenica i navoda krivičnog djela, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kakvo je počiniočevo lično viđenje tih činjenica, a on je zahtijevao da bude prisutan radu pretresnog vijeća (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, A.11, str. 14. i 15. i Monnell i Morris protiv Velike Britanije, presuda od 2. marta 1987. godine, A.115, stranica 25). Tako se u citiranoj odluci Delcourt protiv Belgije na str. 14. i 15. navodi: „[A] Krivična optužba nije riješena dok oslobađajuća ili osuđujuća presuda nije postala konačna. Krivični postupak čini cjelinu i mora se, obično, završiti izvršnom odlukom [...] [T] Evropska konvencija ne prisiljava strane ugovornice da ustanove, odnosno formiraju pretresne ili kasacione sudove. Ipak, od država koje su osnovale takve sudove zahtijeva se da osiguraju licima koja su podložna zakonima (na koja se zakon odnosi) uživanje svih temeljnih garancija sadržanih u članu 6. Evropske konvencije. Iz toga slijedi, ako je apelant ponudio činjenice i dokaze u žalbi za koje smatra da su mu korisni i zahtijeva da ih lično prezentuje pred žalbenim vijećem, a takva je mogućnost predviđena domaćim krivičnim zakonodavstvom, da mu se to mora i omogućiti. U suprotnom, radi se o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.“ U tom kontekstu su i navodi iz tačke 57. navedene presude Evropskog suda Monnell i Morris protiv Velike Britanije, koji glase: „U vezi s aplikacijom kojom se traži dopuštenje za prisustvovanje žalbenom vijeću, žalbeni sud nije ponovno razmatrao činjenice slučaja, niti pozivao svjedoke, iako osnovi žalbe sadrže pitanja utvrđivanja činjenica nasuprot tumačenju samog zakona. Ali, suštinsko za odlučivanje u ovakvim postupcima jeste da li je apelant pokazao postojanje osnova koji bi opravdali saslušanje o žalbi. Ako su razlozi koji se navode zasnovani na zakonu i zaslužuju daljnju argumentaciju ili razmatranje, prisustvo žalitelja će biti dopušteno.“
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja apelantove žalbe izjavljene protiv osporene prvostepene presude proizlazi da je žalbom isključivo traženo da se ona putem prvostepenog suda proslijedi Kantonalnom sudu da na sjednici odluči o njoj s prijedlogom da se žalba usvoji i osporena presuda ukine te nakon toga otvori pretres pred Kantonalnim sudom ili da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Dakle, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelant, odnosno njegov branilac u žalbi, ili naknadnim obraćanjem Kantonalnom sudu, izričito zahtijevao prisustvovanje sjednici drugostepenog suda prilikom donošenja osporene drugostepene odluke, a niti iz stanja spisa predmeta proizlazi da je i Tužilaštvo prisustvovalo navedenoj sjednici. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u svojoj praksi zauzeo stajalište da „ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku kao elementa prava na pravično suđenje kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala niti jedna stranka u postupku“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1124/05 od 9. februara 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 45/06, stav 31. i Odluka broj AP 2367/08 od 7. aprila 2011. godine, st. 35–43, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su se navodi žalbe apelantove odbrane odnosili na način na koji je prvostepeni sud ocijenio izvedene dokaze, te da žalba ne nudi nikakve nove činjenice, niti dokaze koji nisu bili već prezentovani prvostepenom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani apelantovi navodi da mu je zbog nedostavljanja obavještenja o terminu održavanja sjednice drugostepenog vijeća i njegovog neprisustvovanja sjednici povrijeđeno pravo iz člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo i da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno cijenili dokaze kod utvrđivanja njegove krivice za predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH), što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. U vezi sa ovim dijelom apelacionih navoda (o ocjeni dokaza u kontekstu utvrđivanja apelantove krivice), Ustavni sud smatra neophodnim istaći da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
37. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelantove odbrane, pa se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, čini neosnovanim apelantov navod da je osuđujuća presuda u konkretnom slučaju zasnovana samo na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija je presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji za apelanta. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH. Osim toga, Ustavni sud suprotno navodima apelacije nalazi da nema proizvoljnosti ni u obrazloženjima koje su dali redovni sudovi u vezi s odlukom o imovinskopravnom zahtjevu u konkretnom slučaju kada su dio iskaza svjedoka Izeta Kvakića datog na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom i u svojstvu ovlaštenog predstavnika oštećenog (vidi stav 6. ove odluke) tumačili kao imovinskopravni zahtjev u svjetlu odredbe člana 212. stav 3. ZKPFBiH.
38. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je apelant u svojim navodima ukazao na proizvoljnost u postupanju i Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o žalbi odbrane. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, na koji se apelant ujedno i pozvao u navodima apelacije. Međutim, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati ove navode apelacije u svjetlu člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da njihova suština pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku jer apelant smatra da je Kantonalni sud propustio u cijelosti cijeniti navode odbrane iz žalbe. Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i da tako doprinese da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane koja je u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).
39. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena drugostepena presuda posebnu pažnju posvetila svim apelantovim navodima od suštinskog značaja, kojima je osporavao stavove Općinskog suda iz prvostepene presude i koje navode je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Kantonalnim sudom odnosila na tvrdnje odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da to što je Kantonalni sud prihvatio činjenično-pravne zaključke prvostepenog suda u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, posebno imajući u vidu stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Općinski sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivnji. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
41. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje.
42. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH usvajajući pritom imovinskopravni zahtjev u korist oštećenog. Nadalje, u datim okolnostima apelantovim neprisustvovanjem sjednici vijeća drugostepenog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević