Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-995/18 (T. V.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-995/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-995/18, rješavajući apelaciju Tomislava Vukelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Vukelića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 116010 16 Rev od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Vukelić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 116010 16 Rev od 9. novembra 2017. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih Grada Banjaluka i Nade Zajec Vujanović (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) u kojoj je kao primarni tužbeni zahtjev istaknuo da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 25. decembra 1993. godine između Đure Zajeca, kao prodavca (pravnog prednika drugotužene koji je umro) i apelanta kao kupca i da se tuženi obavežu da to priznaju i trpe, te da se utvrdi da je na temelju tog ugovora apelant stekao pravo vlasništva na montažnom objektu-baraci (u daljnjem tekstu: predmetna baraka) izgrađenom na zemljištu koje čine parcele sa preciziranim k.č. oznakama i da se tuženi obavežu da to priznaju i da trpe da se u katastarskim i zemljišnim knjigama apelant upiše kao vlasnik i posjednik na predmetnoj baraci sa 1/1 dijela, te da se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) naloži da izvrši upis prava vlasništva i posjeda u korist apelanta sa 1/1 dijela. Osim toga, apelant je u tužbi istaknuo i eventualni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđivanje sticanja prava svojine, održajem, i upisa na predmetnoj baraci.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 116010 11 P od 27. januara 2016. godine djelomično je usvojen primarni tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor, te da je apelant na osnovu tog kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnoj baraci, bliže opisana u izreci presude, dok je u preostalom dijelu primarni tužbeni zahtjev odbijen. Istom presudom tuženi su obavezani da apelantu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio da je GRO “Put” Sarajevo 1987. godine donio rješenje kojim je, na osnovu odluke Radničkog savjeta iz 1987. godine, predmetnu baraku dodijelila u trajno vlasništvo svom radniku Đuri Zajecu, s obzirom da isti nije imao riješeno stambeno pitanje, te da je Đuro Zajec sa članovima svoje porodice stanovao u predmetnom objektu i da je 25. decembra 1993. godine predmetnu baraku prodao apelantu. Nadalje je utvrđeno da apelant predmetnu baraku nikada nije koristio za stanovanje, već je istu izdavao u zakup, te da Đuru Zajeca, a ni apelanta, nikada niko nije ometao u korištenju predmetne barake. Osnovni sud je ukazao na član 6. st. 1., 3., 4. i 6. Zakona o stvarnim pravima, te podsjetio da prema sudskoj praksi barake, kiosci i montažni objekti ne smatraju se nepokretnostima.

5. Osnovni sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem apelant zahtijeva da se utvrdi da je pravno valjan kupoprodajni ugovor, kao i u dijelu u kojem apelant zahtijeva da je po osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništava na predmetnoj baraci. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da imajući u vidu sadržinu kupoprodajnog ugovora jasno je da je predmet kupoprodaje predmetna baraka, a ne zemljište koje je uvidom u zk. uložak i posjedovni list uknjiženo kao društvena svojina na kojima pravo korištenja ima pravni prednik prvotuženog (Opština Banjaluka), dok pravo posjeda ima prvotuženi, tako da navedeno zemljište nije bilo, niti je moglo biti predmet kupoprodaje, jer Đuro Zajec nije bio vlasnik tih nekretnina. Stoga je, Osnovni sud ocijenio da je, u konkretnom slučaju, apelant po osnovu kupoprodajnog ugovora kupio pokretnu stvar tj. predmetnu baraku. Osnovni sud je istaknuo da apelant tokom ovog postupka nije dokazao da bi se predmetna baraka u pravnom smislu mogla smatrati nepokretnom stvari ako pripada nepokretnosti shodno odredbi člana 6. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, te se u smislu člana 6. stav 6. Zakona o stvarnim pravima smatra pokretnom stvari. Osnovni sud je, također, naveo da apelant nije dokazao da se predmetna baraka nalazi na parcelama navedenim u petitu tužbenog zahtjeva, niti je to navedeno u predmetnom ugovoru, niti je apelant predložio geodetsko vještačenje putem kojeg bi se prije svega utvrdilo na kojoj parceli se nalazi predmetna baraka. S tim u vezi je, Osnovni sud naveo da stoga apelant ne može ni zahtijevati da sud utvrdi da je predmetna baraka izgrađena (postavljena) na zemljištu i to na parcelama koje je apelant naveo, pa samim tim ne može zahtijevati ni uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj baraci, pogotovo ako se ima u vidu da je baraka pokretna stvar i da se ista ne upisuje u zemljišne knjige, već samo nepokretnosti. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je apelant zahtijevao da se označi da je predmetna baraka izgrađena na označenim parcelama i u dijelu u kojem zahtijeva upis vlasništva i posjeda na predmetnoj baraci, te u dijelu u kojem traži da se naloži Republičkoj upravi da izvrši upis prava vlasništva i posjeda. Osnovni sud je naveo da će o eventualnom zahtjevu odlučivati nakon pravosnažnosti ove odluke jer je primarni tužbeni zahtjev djelomično usvojen.

6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 116010 16 Gž od 08.09.2016. godine žalba apelanta i žalba prvotuženog su odbijene i prvostepena presuda, u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta kao i u dijelu kojim je tužbeni zahtjev apelanta odbijen, potvrđena.

7. Okružni sud je presudi naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenja prvostepene odluke ocijenio sve izvedene dokaze, te da ista sadrži činjenične i pravne razloge kako za dosuđujući, tako i za odbijajući dio, te da ne stoje žalbeni navodi apelanta o povredi odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je ukazao da je teret dokazivanja relevantnih činjenica, među kojima je i identitet stvari, na apelantu. Okružni sud je podsjetio da uviđaj saglasno odredbi člana 130. stav 1. ZPP predstavlja parničnu radnju suda koja se poduzima kada je za utvrđivanje neke činjenice ili za razrješenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da identitet nepokretnosti u smislu da određena građevina leži na određenom zemljištu ne može se utvrđivati neposrednim opažanjem suda, bez vještačenja po vještaku geodetske struke, ali da provođenje vještačenja apelant nije predložio. Okružni sud je ukazao da apelant u ovom postupku u smislu odredbe člana 7. stav 1. ZPP-a nije ponudio dokaze o tome da je predmetna baraka eventualno legalizovana odnosno da posjeduje odobrenje za gradnju izdato od nadležnog organa uprave. Stoga je, Okružni sud naveo da se radi o privremenom i bespravno sagrađenom objektu koji ima karakter pokretne stvari, sagrađenom na zemljištu u društvenoj svojini, te da apelant, a ni Đuro Zajec nisu mogli steći pravo korištenja zemljišta pod predmetnom barakom, kao ni zemljišta za njegovu redovnu upotrebu. Okružni sud je, također, naveo da predmetna baraka nema svojstvo stana u smislu čl. 3. i čl. 4. stav 1. tačka 1. Zakona o stambenim odnosima i da time Đuro Zajec na predmetnoj baraci nije stekao stanarsko pravo u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud je ocijenio da rješenje iz 1987. godine ima karakter odluke kojom je Đuri Zajecu poklonjena predmetna baraka kao pokretna stvar, privremeni objekat, i zaključio je da okolnost da je predmetnu baraku Đuro Zajec koristio za stanovanje ne može dovesti do zaključka da se predmetni objekat smatra stanom na kojim je stečeno stanarsko pravo. Okružni sud je istaknuo da je ugovorom o kupoprodaji iz 1993. godine Đuro Zajec prenio i mogao prenijeti apelantu samo onoliko prava koliko je i sam imao odnosno prenio mu je pravo svojine na predmetnoj baraci kao pokretnoj stvari.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 116010 16 Rev od 9. novembra 2017. godine, odbijena je reviziji apelanta izjavljena protiv drugostepene presude.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepene odluke pravilne i zakonite i revizionim navodima nisu dovedene u ozbiljnu sumnju. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se radi o privremenom bespravno sagrađenom objektu koji usljed toga ima karakter pokretne stvari, te da na osnovu rješenja iz 1987. godine Đuro Zajec nije mogao steći nikakvo pravo na zemljištu na kojem je predmetna baraka sagrađena, niti je dokazano da je eventualno pravo na korištenje zemljišta stekao po nekom drugom pravnom osnovu. Slijedom toga, Đuro Zajec predmetnim kupoprodajnim ugovorom nije ni mogao prenijeti na apelanta pravo korištenja zemljišta (jer to pravo nije ni sam imao). Vrhovni sud je istaknuo da su irelevantni revizioni navodi kojima se spori pravilnost zaključka drugostepenog suda da izvedenim dokazima nije pouzdano utvrđeno na kojim parcelama je sagrađena predmetna baraka odnosno da li je ista sagrađena na parcelama koje su označene u tužbenom zahtjevu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da dostavljena dokumentacija, pa ni situacioni plan na koji se apelant posebno poziva u reviziji, zaista nije dovoljno uporište za izvođenje pouzdanog zaključka o tome na kojim tačno parcelama se predmetna baraka nalazi. Vrhovni sud je naveo da je apelant, istina, predlagao da sud izvrši uviđaj na licu mjesta, koji prijedlog je odbijen od strane prvostepenog suda. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da sud bez prisustva vještaka odgovarajuće struke, ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da utvrdi na kojim parcelama objekat leži i od kojeg je materijala sagrađen, te da obavljanje predloženog uviđaja ne bi bilo ni svrsishodno. Stoga je, Vrhovni sud ocijenio da nisu osnovani ostali revizioni navodi o počinjenim povredama odredaba parničnog postupka, jer apelant nije dokazao postojanje zakonskog osnova za sticanje prava na zemljištu, pa čak i da se radi o povredi postupka ista ne bi bila od uticaja na odbijanje zahtjeva apelanta u dijelu kojim je tražen upis predmetne barake. Vrhovni sud je, također, naveo da su neosnovani revizioni navodi kojima se apelant poziva na odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, jer predmetna baraka nema karakter stana, niti je Đuro Zajec mogao steći stanarsko pravo.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili odredbe čl. 8. 123. i 191. ZPP, te člana 11. Zakona o stambenim odnosima i odredbe Zakona o stvarnim pravima. Apelant navodi da je teret dokazivanja prebačen isključivo na njega, navodeći da se ovakvim postupanjem suda šalje jasna poruka da se u postupku bolje ponašati pasivno, kako to čini tužena, kao i da ovakvim postupanjem direktno se narušavaju ustavne i zakonske norme o ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelant navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da predmetna baraka nije nepokretnost i da je na osnovu takvog pogrešnog utvrđenja prvostepeni sud neosnovano odbio njegov zahtjev za upis prava vlasništva i posjeda na predmetnoj baraci. Osim toga, apelant smatra da je i pogrešan stav da apelant nije dokazao činjenicu da je predmetna baraka izgrađena na predmetnim parcelama budući da "nije proveo geodetsko vještačenje". Pri tome, apelant navodi da je tražio da se provede dokaz uviđajem na licu mjesta što je prvostepeni sud odbio da provede. Apelant je u apelaciji naveo da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se predmetna baraka ne smatra stanom i da nije moglo steći stanarsko pravo, te ukazao na član 11. Zakona o stambenim odnosima i naveo da redovnom sudu nisu od značaja standardi Evropskog suda koji je stanarsko pravom izjednačio sa pravom na vlasništvom čime je dovedeno u pitanje načelo vladavine prava. U suštini, apelant ponavlja žalbene i revizione navode, te smatra da Vrhovni sud nije dao jasno, precizno i nedvosmisleno obrazloženje zašto ne prihvata revizione navode i potvrđuje odluke nižestepenih sudova koje su donesene proizvoljno, mimo imperativnih normi ZPP-a i mimo materijalnih propisa koji su vrlo jasni.

Relevantni propisi

11. Zakon o stvarnim pravima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16-O.U.S.), u relevantnom dijelu glasi:

Predmet svojine i drugih stvarnih prava Član 6. st. (1), (3), (4) i (6) Predmet prava svojine je individualno određena nepokretna (nepokretnost) ili pokretna (pokretnost) stvar, osim onih koje nisu za to podobne ili je zakonom drukčije određeno.

Pokretnosti su stvari koje se mogu premjestiti sa jednog mjesta na drugo bez promjene njihove suštine.

Stvari koje su po svojoj prirodi pokretne smatraju se u pravnom smislu nepokretnim stvarima ako pripadaju nepokretnosti ili ih zakon izjednačava sa nepokretnostima.

Ako postoji sumnja u to da li je nešto pokretna ili nepokretna stvar, smatra se da je pokretna stvar.

12. Zakon o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, br. 14/84 - Prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 - O.U.S., “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/93, 22/93 - ispravka, 12/99 i 31/99),u relevantnom dijelu glasi:

Član 3 Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Pod pomoćnim prostorijama iz prethodnog stava podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan.

Član 4 Ne smatraju se stanom u smislu ovoga zakona:

1) prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično);

II - STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose prije svega na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud jasno naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se radi o privremenom bespravno sagrađenom objektu koji usljed toga ima karakter pokretne stvari, te da Đuro Zajec nije mogao steći nikakvo pravo na zemljištu na kojem je predmetna baraka sagrađena, niti je dokazano da je eventualno pravo na korištenje zemljišta stekao po nekom drugom pravnom osnovu, te je pravilno odbijen zahtjev apelanta da se predmetna baraka upiše u zemljišnim i katastarskim evidencijama. U odnosu na apelacione navode u vezi sa prijedlogom apelanta da prvostepeni sud izvrši uviđaj na licu mjesta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da sud bez prisustva vještaka odgovarajuće struke, ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da utvrdi na kojim parcelama objekat leži i od kojeg je materijala sagrađen, te da obavljanje predloženog uviđaja ne bi bilo ni svrsishodno. Vezano za apelacione navode koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku da se suprotstavi svojim navodima i argumentima drugoj strani, te u tom smislu apelantu je omogućeno da predlaže i izvodi dokaze. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-995/18 (T. V.) | Sudska praksa | Aktio