Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3268/19 (B. L.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3268/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3268/19, rješavajući apelaciju Brane Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Brane Lukić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 011963 19 Rev od 24. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 011963 18 Gž 3 od 27. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 011963 16 P 4 od 7.
juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brane Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Jovan Gostić advokat iz Doboja, podnio je 10. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 011963 19 Rev od 24. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 011963 18 Gž 3 od 27. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 011963 16 P 4 od 7. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da su tužiteljica (B.L.) i apelant u toku bračne zajednice stekli stambeni i pomo ćni objekat i zemljište (pobliže označeni u izreci prvostepene presude); most preko potoka „Tomjenica” prikazan na skici vještaka geometra koja je sastavni dio presude; kao i novčano potraživanje prema tuženom d.o.o. "Elgrad” Tesli ć u određenom novčanom iznosu, te je utvrđeno da je udio tužiteljice u ovoj imovini iznosi ½ dijela nekretnina s kojim će se upisati u javne registre kod nadležnih organa uprave. Osim toga, obavezan je apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos s kamatom, te da tužiteljici naknadi troškove postupka s kamatom, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev da mu tužiteljica isplati određeni novčani iznos s kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenju i pravnom shvatanju nižestepenih sudova imovina (navedena u izreci prvostepene odluke) stečena tokom trajanja bračne zajednice između parničnih stranaka i da je udio tužiteljice u njenom sticanju 1/2 dijela (član 272. stav 1. Porodičnog zakona). Nadalje, da prema pravnom shvatanju nižestepenih sudova nema pravnog osnova za prebijanje vrijednosti sporne imovine u Vlajićima, koja je predmet ovog spora, s imovinom stečenom u Italiji. Zatim, da prema utvrđenju i pravnom shvatanju nižestepenih sudova porodična ku ća u Vlajićima, apelantovim ulaganjima nakon faktičkog prekida bračna zajednice, nije izmijenila vanjski oblik niti su promijenjeni njeni vanjski gabariti te da ovaj dio apelantovog zahtjeva nema osnova u članu 271. stav 1. Porodičnog zakona ni u čl. 32., 46. i 47. Zakona o stvarnim pravima). Takođe, da nije osnovan ni apelantov zahtjev za pla ćanje iznosa na ime izdržavanja i školovanja k ćerki koje su nakon faktičkog prekida bračne zajednice živjele s apelantom (zakonska je obaveza oba roditelja da doprinose izdržavanju djece). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prihvata kao pravilna utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, koja su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza i koja ne mogu biti predmet ispitivanja u revizionom postupku (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov zahtjev na ime ulaganja u porodičnu ku ću u Vlajićima (član 273. stav 3. Porodičnog zakona), jer je bračnu zajednicu faktički prekinuo 20. decembra 2010. godine dok tužiteljici nije dao ključ od ku će i time joj je onemogućio pristup kući i učešće u ulaganju u ku ću, te naglasio da apelant nije dokazao osnov ni visinu ovog dijela zahtjeva (čl. 7. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se Ugovor o odabiru zakona kojim se uređuje sistem porodične imovine (Konvencija o odabiru sistema kojim se uređuje odvajanje dobara i osnivanje porodičnog preduze ća), zaključen između tužiteljice i apelanta 16. juna 2005. godine u Italiji, odnosi na imovinu u Italiji (ku ća i porodično preduzeće koja nije predmet ovog spora) i da nisu pravno relevanti za rješavanje spora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević