Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1304/18 (E. B.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 206
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1304/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1304/18, rješavajući apelaciju Emira Balića i Gorana Balića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. rujna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Emira Balića i Gorana Balića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 040599 16 Rev od 30. studenog 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emir Balić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Goran Balić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Mostara, koje zastupaju Azra Katić i Marinko Katić, odvjetnici iz Čapljine, podnijeli su 28. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 040599 16 Rev od 30. studenog 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zastupnika J. D., M. D. i A. D. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 29. srpnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. kolovoza 2019. godine, Kantonalni sud 22. kolovoza 2019. godine, a Općinski sud 26. kolovoza 2019. godine.
4. Zastupnici tužitelja nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužitelji su 14. ožujka 2008. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv apelanata i A. H. radi naknade nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika.
7. Tužitelji su podneskom od 7. lipnja 2011. godine precizirali tužbeni zahtjev glede iznosa naknade štete.
8. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 040599 08 P od 12. rujna 2011. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženog A. H., te je A. H. obvezan tužiteljima isplatiti određene novčane iznose na ime nematerijalne štete, dok je u odnosu na apelante tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.
9. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je tijekom postupka izveo dokaze uvidom u brojnu dokumentaciju (skice lica mjesta, obdukcijske zapisnike, zapisnike o izvršenom vještačenju od strane vještaka medicinske struke i sl.), te da je saslušao sve stranke u postupku i dva svjedoka. Općinski sud je istaknuo da je utvrdio da je za štetni događaj u kojem je poginuo sin i brat tužitelja kriv A. H. koji je za kazneno djelo ubojstava na mah proglašen krivim presudom Kantonalnog suda Mostaru iz 2005. godine, a tužitelji su kao oštećena obitelj s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Općinski sud je također naveo da osuđujuća kaznena presuda predstavlja dokaz o građansko-pravnoj odgovornosti osuđene osobe, pa je stoga A. H. u skladu sa čl. 154. i 158. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužan nadoknaditi štetu pričinjenu izvršenim kaznenim djelom na ime psihičke boli zbog smrti bliskog srodnika, pri čemu je Općinski sud visinu nematerijalne štete umanjio za 40%, shodno doprinosu oštećenog nastanku štete, a sve shodno čl. 192. stavak 1. i 205. ZOO. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju sporna pasivna legitimacija apelanata. U svezi s tim, Općinski sud je zaključio da se prvoapelant, koji je imalac i posjednik oružja kojim je ubijen oštećeni, ne može dovesti u vezu s počinjenjem kaznenog djela ubojstva oštećenog, niti su tužitelji pružili dokaze u tom smislu. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da je drugoapelant sporno oružje dao A. H. dok su zajedno trčali prema oštećenom, iz kojeg je A. H. pucao u oštećenog, ali da ne postoje relevantni dokazi koji bi utvrdili odgovornost drugoapelanta da je on podstrekavao A. H. da puca u oštećenog ili u druge, niti da mu je pomagao u izvršenju kaznenog djela na bilo koji način, te da ne postoji nijedna radnja saučesništva na njegovoj strani. Zbog navedenog, Općinski sud je zaključio da nema osnove za postojanje solidarne odgovornosti apelanata i A. H., te da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 206. stavak 2. ZOO zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanata, pa je u odnosu na njih tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 040599 11 Gž od 8. lipnja 2016. godine odbijena je žalba tužitelja, dok je žalba A. H. djelomično usvojena i prvostupanjska presuda preinačena tako što je A. H. dužan tužiteljima isplatiti manji iznos štete u odnosu na iznos koji je dosuđen prvostupanjskom presudom.
11. Kantonalni sud je, razmatrajući žalbu tužitelja u odnosu na odbijajući dio prvostupanjske presude, istaknuo da je prvostupanjski sud utvrdio da u ovom postupku nije pasivno legitimiran prvoapelant kao imalac i posjednik oružja kojim je izvršeno kazneno djelo, a koji je zbog kaznenog djela nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz članka 371. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda iz 2005. godine, za što mu je izrečena uvjetna osuda, kazna zatvora od šest mjeseci s rokom „probe“ od godinu dana i šest mjeseci, nalazeći da nema mjesta primjeni članka 181. ZOO. Osim toga, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u ovom postupku nije pasivno legitimiran ni drugoapelant jer ne postoji zajedničko djelovanje između njega i A. H, te nije bilo mjesta primjeni članka 206. stavak 2. ZOO.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 040599 16 Rev od 30. studenog 2017. godine revizija tužitelja je djelomično usvojena, te su obje nižestupanjske presude u odbijajućem dijelu u odnosu na apelante preinačene tako što je apelantima naloženo da solidarno tužiteljima nadoknade nematerijalnu štetu na ime duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika u određenim novčanim iznosima, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da revidenti u reviziji utemeljeno ukazuju da je odluka nižestupanjskih sudova o odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na apelante utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prema stajalištu Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su propustili odštetnu odgovornost prvoapelanta raspraviti sa stajališta odredbi čl. 173. i 174. ZOO, odnosno sa stajališta njegove objektivne odgovornosti za štetu kao imaoca opasne stvari, tj. automatske puške kojom je A. H. usmrtio oštećenog. Vrhovni sud je ukazao da sporna automatska puška stvara, sama po sebi, povećanu opasnost za okolinu, te se smatra opasnom stvari u smislu odredbe članka 173. ZOO, a kako je utvrđeno da je prvoapelant bio njezin imalac, on u smislu odredbe članka 174. stavak 1. ZOO odgovara za štetu prouzročenu tom automatskom puškom kao opasnom stvari. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo da je navedenu pušku drugoapelant uzeo i predao A. H., ali ta činjenica ne otklanja njegovu štetnu odgovornost u smislu članka 175. ZOO jer je on odgovoran za navedeno oduzimanje opasne stvari. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da se odštetna odgovornost drugoapelanta ne može isključiti niti zbog činjenice da protiv njega, za radnje poduzete u štetnom događaju, nije vođen kazneni postupak i što ta radnja (predaja automatske puške A. H.) nije u kaznenom postupku dobila pravnu kvalifikaciju pomaganja u izvršenju kaznenog djela. Prema stajalištu Vrhovnog suda, pravni delikt je svako društveno-štetno skrivljeno ponašanje koje je pravno nedopušteno (protupravno) i ne mora se javljati samo u obliku kaznenog delikta, već i administrativnog, stegovnog ili građanskog delikta, pri čemu je pojam građanskog delikta i građanske odgovornosti širi od pojma kaznene odgovornosti. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da budući da je drugoapelant predao automatsku pušku A. H. neposredno po prekidu njegovog fizičkog obračuna sa oštećenim, tj. dok je A. H. bio u stanju razdraženosti i prepasti, proizlazi da on nije postupao s pozornošću koju bi u navedenim životnim okolnostima uporabio svaki prosječan čovjek, a mogao je i morao biti svjestan činjenice da u takvim okolnostima stavljanje na raspolaganje automatske puške može imati za posljedicu nastavak i eskalaciju prethodno prekinutog fizičkog sukoba između A. H. i oštećenog, odnosno da takvom radnjom potpomaže izvršenju kaznenog djela. Vrhovni sud je zaključio da ovako nehatno pomaganje nije pomaganje u kazneno-pravnom smislu, ali jeste pomaganje u građansko-pravnom smislu u prouzrokovanju štete drugome, pa je drugoapelant solidarno odgovoran za nastalu štetu u skladu s odredbom članka 206. stavak 2. ZOO jer je, dakle, svojim radnjama doprinio ostvarenju djela i tim radnjama utjecao na štetnu radnju A. H. Na temelju svega izloženog, Vrhovni sud je zaključio da je reviziju tužitelja valjalo djelomično uvažiti i obje nižestupanjske presude preinačiti. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO od strane Vrhovnog suda koji je pogrešno zaključio da su oni svojim radnjama pomogli izvršenju predmetnog kaznenog djela, te da su odgovorni za nastalu štetu tužiteljima. Apelanti, također, navode da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je predmetni postupak nerazumno dugo trajao.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju, suprotno navodima apelanata, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, niti je primjena prava u osporenoj presudi bila proizvoljna.
16. Kantonalni sud je iznio tijek postupka, te je naveo da je predmetni spis dostavljen tom sudu 8. studenog 2011. godine na odlučivanje o žalbi, te da je uzet u rad u skladu s kvartalnim planom koji donosi predsjednik suda. Kantonalni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, uključujući i suđenje u razumnom roku.
17. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u prvostupanjskoj presudi, te da smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata koje navode u apelaciji. V.Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi. Pretpostavka uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Protivpravno oduzimanje opasne stvari od imaoca Član 175.
Ako je imaocu oduzeta opasna stvar na protivpravan način, za štetu koja od nje potiče ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako imalac nije za to odgovoran.
Solidarna odgovornost Član 206. stav 2.
(2) Podstrekač i pomagač, kao i onaj koji je pomogao da se odgovorna lica ne otkriju, odgovaraju solidarno sa njima.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 040599 16 Rev od 30. studenog 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 9. siječnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 28. veljače 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
a)U odnosu na osporenu odluku
27. Glede apelacijskih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tužitelja, preinačio obje nižestupanjske presude kojima je u odnosu na apelante odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju presude zaključio da su nižestupanjski sudovi propustili odštetnu odgovornost prvoapelanta raspraviti sa stajališta njegove objektivne odgovornosti za štetu kao imaoca opasne stvari, tj. automatske puške kojom je A. H. usmrtio oštećenog, te je u svezi s tim Vrhovni sud zaključio da je prvoapelant u smislu odredbe članka 174. stavak 1. ZOO odgovoran za štetu prouzročenu tom automatskom puškom kao opasnom stvari. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud istaknuo da budući da je drugoapelant predao automatsku pušku A. H. neposredno po prekidu njegovog fizičkog obračuna s oštećenim, tj. dok je A. H. bio u stanju razdraženosti i prepasti, proizlazi da je on svojim radnjama doprinio ostvarenju djela i utjecao na štetnu radnju, odnosno prouzrokovanje štete drugome, pa je drugoapelant solidarno odgovoran za nastalu štetu u skladu s odredbom članka 206. stavak 2. ZOO, pri čemu je naglasio da je pojam građanskog delikta i građanske odgovornosti širi od pojma kaznene odgovornosti. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svezi s navedenim dao dovoljno jasno i detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporenu odluku neutemeljena.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
30. U svezi s navodima apelanata koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
31. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
32. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom tužitelja 14. ožujka 2008. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 040599 16 Rev od 30. studenog 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao devet godina i osam mjeseci.
33. U konkretnom slučaju, glede ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut radi naknade nematerijalne štete po tužbi troje tužitelja protiv A. H. i apelanata, tj. troje tuženih. S obzirom na navedeno, kao i dokaze koje je u predmetnom postupku trebalo izvesti (uvid u brojne materijalne dokaze, saslušanje svih parničnih stranaka i dva svjedoka), Ustavni sud zaključuje da se radilo o složenijem predmetu.
34. Glede ponašanja apelanata, Ustavni sud zapaža da se iz stanja spisa ne može zaključiti da su apelanti doprinijeli duljini predmetnog postupka. Nadalje, glede ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju, u razdoblju od devet godina i osam mjeseci, donesene tri meritorne odluke na tri sudske instance. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao tri godine i šest mjeseci. Ustavni sud, također, uočava da su tužitelji tijekom ove faze postupka precizirali svoj tužbeni zahtjev (7. lipnja 2011. godine), što je svakako u određenoj mjeri utjecalo na duljinu trajanja predmetnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom trajao četiri godine i sedam mjeseci. Ustavni sud, također, uočava da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao godinu i pet mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude).
35. Sagledavajući postupak u cjelini, posebice imajući u vidu okolnost da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, iako je postupak trajao devet godina i osam mjeseci na tri sudske instance, imajući u vidu da se radi o složenijem postupku (u kojem je utvrđivana odgovornost apelanata za nematerijalnu štetu koju su tužitelji pretrpjeli zbog smrti bliskog srodnika), Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi apelanata neutemeljeni.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno obrazložio da je prvoapelant odgovoran za štetu po načelu objektivne odgovornosti (kao imalac opasne stvari), odnosno da je drugoapelant odgovoran za štetu jer je svojim radnjama utjecao na prouzrokovanje štete. Osim toga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije iako je postupak trajao devet godina i osam mjeseci na tri sudske instance.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević