Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4085/17 ("Oris" d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Mjera obezbjeđenja
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4085/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4085/17, rješavajući apelaciju „Orisa“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Orisa“ d.o.o Brčko podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 102635 17 Mož od 28. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Oris“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 28. septembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 102635 17 Mož od 28. jula 2017. godine. Apelant je 3. oktobra 2017. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da ne sprovodi postupak izvršenja određenog Rješenjem Osnovnog suda 96 0 Ip 090066 15 Ip od 10. jula 2015. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4085/17 od 15. novembra 2017. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. S obzirom na to da predmetna apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21 stav 2 Pravila Ustavnog suda (nije sadržavala punomoć za zastupanje) od apelanta je 5. oktobra 2017. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelant je 16. oktobra 2017. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 20. maja 2019. godine zatraženo je od Apelacionog suda i Komercijalne banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) da dostave odgovore na apelaciju.
5. Apelacioni sud je odgovor dostavio 3. juna 2019. godine, a protivnik predlagača 6. juna 2019. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Osnovni sud je, na apelantov prijedlog, donio Rješenje broj 96 0 P 102635 17 Mo od 23. maja 2017. godine kojim je, stavom I rješenja, određena privremena mjera kojom se zabranjuje izvršenje, određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 96 0 Ip 090066 15 Ip od 10. jula 2015. godine, na apelantovim nepokretnostima upisanim u zk. ul. br. 10788 i 10789 u KO Brčko, a koje rješenje će se zabilježiti u zemljišnoj knjizi u navedenim zemljišnoknjižnim ulošcima. Stavom II se zabranjuje protivniku predlagača da izvrši realizaciju – naplatu, te se protivniku predlagača nalaže da obustavi realizaciju – naplatu po sredstvima obezbjeđenja datim za ugovore o reprogramu kredita broj NO-103/14 i NO-104/14 od 27. juna 2014. godine na način kako je sve prezentovano u stavu II izreke rješenja. Stavom III je određeno da će privremena mjera trajati sve do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi kod Osnovnog suda pod brojem 96 0 P 098650 16 P.
8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su apelant kao korisnik kredita i protivnik predlagača kao kreditor 27. juna 2014. godine zaključili dva ugovora o reprogramu kredita i da su „data sredstva obezbjeđenja“, i to određeni broj bjanko mjenica i virmanskih naloga, od kojih su neke potpisali i ovjerili apelantovi suosnivači, neke „Logistic Coneept“ d.o.o. Brčko, „Mitrašević“ d.o.o. Brčko, a neke Željko i Ranka Mičić i osnivač „Mitrašević“ d.o.o. Brčko, Predrag Mitrašević. Takođe je utvrđeno da je protivnik predlagača na osnovu jednog od ugovora o reprogramu kredita obezbijeđenog hipotekom podnio prijedlog za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja, odnosno kreditnog duga, te da je Osnovni sud Rješenjem broj 96 0 Ip 090066 15 Ip od 10. jula 2015. godine dozvolio predloženo izvršenje, koje je pravosnažno i nalazi se u „fazi utvrđenja vrijednosti založenih nepokretnosti“, kao i da je protivnik predlagača po drugom ugovoru o reprogramu kredita „pokušao da realizuje sredstva obezbjeđenja“ radi naplate kreditnog duga. Pored navedenog, utvrđeno je da je apelant 21. jula 2016. godine podnio tužbu protiv protivnika predlagača radi utvrđenja ništavim, odnosno radi poništenja oba ugovora o reprogramu kredita od 27. juna 2014. godine, kao i utvrđenja ništavim ugovora o zasnivanju hipoteke na apelantovim nepokretnostima, te da je postupak u toku pred Osnovnim sudom i vodi se pod brojem 96 o P 098650 16 P.
9. Osnovni sud je zaključio da iz predmetnog spisa nesporno proizlazi da je apelant „učinio vjerovatnim svoje potraživanje“ time što je podnio tužbu protiv protivnika predlagača i pokrenuo postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 96 o P 098650 16 P, čime je dokazao postojanje opasnosti iz odredbe člana 274 stav 2 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je, slijedom navedenog, odredio predloženu privremenu mjeru, te zabranio sprovođenje izvršenja na apelantovim nepokretnostima određenog rješenjem o izvršenju od 10. jula 2015. godine i time zabranio protivniku predlagača da realizuje sredstva obezbjeđenja – vraćanja kreditnog duga.
10. Odlučujući o prigovoru protivnika predlagača, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 P 102635 17 Mož od 28. jula 2017. godine kojim je prigovor uvažio i rješenje Osnovnog suda od 23. maja 2017. godine preinačio tako da je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja na način kako je apelant tražio, a što je sve preciznije navedeno u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je prvenstveno ukazao na odredbu člana 270 stav 2 ZIP-a kojom je propisano da predlagač obezbjeđenja u prijedlogu za određivanje privremene mjere, između ostalog, mora istaći zahtjev u kojem će tačno označiti potraživanje čije obezbjeđenje traži. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da u konkretnom predmetu, iz sadržaja prijedloga, osim što se može zaključiti da apelant traži obezbjeđenje nenovčanog potraživanja, ne proizlazi koje je to nenovčano potraživanje koje apelant obezbjeđuje predloženom privremenom mjerom iako je, prema mišljenju Apelacionog suda, njegova osnovna dužnost propisana odredbom člana 270 stav 2 ZIP-a bila da u prijedlogu istakne zahtjev u kojem će tačno označiti tražbinu koju ima prema protivniku obezbjeđenja čije obezbjeđenje traži. Naime, Apelacioni sud je istakao da mjera koju apelant u predmetnom postupku traži je zabrana izvršenja određenog rješenjem o izvršenju od 10. jula 2015. godine i zabrana protivniku predlagača obezbjeđenja da izvrši realizaciju sredstava obezbjeđenja izdatih radi naplate kreditnog duga. Naime, Apelacioni sud je istakao da je protivnik predlagača pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja pravosnažne odluke, što znači da je protivnik predlagača taj koji pokušava da naplati tražbinu koju on ima prema apelantu.
11. Pored navedenog, Apelacioni sud je ukazao da je svrha određivanja mjere obezbjeđenja nenovčane tražbine onemogućavanje dužnika (ne povjerioca) da preduzme radnje koje će ugroziti, odnosno onemogućiti ili znatno otežati ostvarenje tražbine. Naime, Apelacioni sud je istakao da apelant u ovom slučaju privremenom mjerom ne traži da se protivniku obezbjeđenja zabrani otuđenje ili opterećenje predmetnih nepokretnosti, kako je propisano odredbom člana 277 ZIP-a, već da se izvršnom sudu zabrani da sprovede izvršni postupak koji se vodi na apelantovim nepokretnostima predlagača obezbjeđenja, odnosno traži da se zabrani sudu u drugom postupku da postupi po zakonu. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da u momentu podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere apelant nije učinio vjerovatnim postojanje bilo kakve tražbine prema protivniku obezbjeđenja, a budući da se prijedlogom za određivanje privremene mjere traži da se zabrani postupanje suda po rješenju o izvršenju, a ne traži da se protivniku predlagača zabrani raspolaganje nepokretnostima opterećenim hipotekom, pa s obzirom na to da prvostepeno rješenje nije zasnovano na pravilnoj primjeni odredaba ZIP-a, Apelacioni sud je, prihvatajući prigovor protivnika predlagača, primjenom odredbi člana 344 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi s odredbom čl. 23 stav 1 i 273 stav 2 ZIP-a donio odluku kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant u opširnoj apelaciji navodi da smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Navodi da je Apelacioni sud izveo pogrešne zaključke u odnosu na prvostepeni sud koji je u svojoj odluci dao jasne i pravilne razloge za usvajanje privremene mjere obezbjeđenja. Apelant u opširnoj apelaciji komentariše odredbe Zakona o izvršnom postupku, te navodi da je u toku postupka i samim prijedlogom dokazao postojanje njegovog potraživanja prema protivniku predlagača jer je nesporno da je podnio tužbu protiv protivnika predlagača kojom je tražio proglašavanje ništavim spornih ugovora o reprogramiranju kredita. Smatra da mu je ovakvim postupanjem Apelacioni sud uskratio pravo na djelotvoran pravni lijek jer mu je onemogućeno da zaštiti svoja prava.
b) Odgovor na apelaciju
13. Apelacioni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava jer je nesporno da apelant nije dokazao postojanje potraživanja prema protivniku predlagača, niti je tražio da se protivniku predlagača zabrani otuđenje nepokretnosti, nego se ta zabrana odnosila na izvršni sud. Zbog navedenog, Apelacioni sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
14. Protivnik predlagača je naveo da su apelantovi navodi neosnovani jer je nesporno da je Apelacioni sud donio odluku u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku, zbog čega apelaciju treba odbiti.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 39/13 i 47/17) relevantne odredbe glase:
Član 270.
Prijedlog za određivanje privremene mjere (1) Privremena mjera može se predložiti prije pokretanja i tokom sudskog ili upravnog postupka te nakon završetka tih postupaka, sve dok izvršenje ne bude sprovedeno.
(2) U prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagač obezbjeđenja mora istaći zahtjev u kojem će tačno označiti potraživanje čije obezbjeđenje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njenog trajanja te, kada je to potrebno, sredstva obezbjeđenja kojima će se privremena mjera prinudno ostvariti te predmet obezbjeđenja, uz odgovarajuću primjenu pravila ovog zakona o sredstvima i predmetu izvršenja. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se zasniva zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se ti navodi potkrepljuju. Predlagač obezbjeđenja dužan je te dokaze, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog.
Član 274. stav 1.
Uslovi za određivanje privremene mjere (1)Privremena mjera radi obezbjeđenja novčanog potraživanja može se odrediti ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja i opasnost da će bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječiti ili znatno otežati naplatu potraživanja time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njom raspolagati.
Član 276. stav 1.
Uslovi za određivanje privremene mjere (1) Radi obezbjeđenja nenovčanog potraživanja može se odrediti privremena mjera ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja i opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja spriječio ili znatno otežao ostvarenje potraživanja, posebno time što bi promijenio postojeće stanje stvari.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 102635 17 Mož od 28. jula 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. avgusta 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovog prava na podnošenje prijedloga za određivanje privremene mjere – mjere obezbjeđenja, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je odredbama čl. 270, 274 stav 1 i 276 stav 1 ZIP-a, preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, propisano šta zahtjev za privremenu mjeru mora da sadrži, odnosno da je može tražiti predlagač koji učini vjerovatnim postojanje svog potraživanja prema protivniku predlagača. Kako iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju izvršenik, a ne povjerilac, te da nije konkretizovao svoje potraživanje, niti je dokazao postojanje svog potraživanja prema protivniku predlagača po osnovu kojeg bi mogao da traži privremenu mjeru – mjeru obezbjeđenja, to Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučenju Apelacionog suda kojim je preinačeno prvostepeno rješenje o privremenoj mjeri i apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere odbijen kao neosnovan. Obrazloženje Apelacionog suda, prema mišljenju Ustavnog suda, argumentovano je i jasno te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, te kako apelant svojim apelacionim navodima nije doveo u pitanje zaključak Apelacionog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Navode o kršenju tog prava Ustavni sud je već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je pravni lijek koji je koristio protivnik predlagača imao negativan ishod po apelanta ne znači da je apelantu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je redovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je preinačio prvostepeno rješenje i odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere obezbjeđenja u situaciji kada je apelant izvršenik i kada apelant nije dokazao postojanje svog potraživanja prema protivniku predlagača shodno odredbama čl. 270, 274 stav 1 i 276 stav 1 Zakona o izvršnom postupku.
30. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada je korišćenje pravnog lijeka od strane protivnika predlagača imalo negativne posljedice po apelanta.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević