Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3074/19 (E. H.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3074/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3074/19, rješavajući apelaciju Elvira Hotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Hotić protiv Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 047171 19 Kv od 24. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 047171 19 Kpp 2 od 19. jula 2019.
godine, u odnosu na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Hotić protiv Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 047171 19 Kv od 24. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 047171 19 Kpp 2 od 19. jula 2019.
godine, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Hotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, kojeg zastupa Adil Draganović advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 25. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 047171 19 Kv od 24. jula 2019. godine i Rješenja Općinskog suda broj 22 0 K 047171 19 Kpp 2 od 19. jula 2019. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, od 24. jula 2019. godine, odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Općinskog suda od 19. jula 2019. godine, kojim je apelantu određen pritvor po osnovu člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), koji može trajati najduže mjesec dana, te da se isti računa od momenta lišenja slobode od 19. jula 2019. godine do 19. avgusta 2019. godine, kao i da se pritvor određuje zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. ZK F BiH.
3. U obrazloženju rješenja od 19. jula 2019. godine Općinski sud je, između ostalog, naveo da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo za koje se tereti, a što proizilazi iz dokaza koje je tužilac priložio uz pismeni prijedlog. Navedeno je da osnovana sumnja proizilazi iz nespornih materijalnih dokaza bliže pobrojanih u obrazloženju prvostepenog rješenja (str. 2 i 3). Općinski sud je takođe naveo da se pozivajući na odredbu člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH osnovana bojazan da će apelant ometati krivični postupak uticajem na svjedoke sastoji u činjenici da tužilac sve svjedoke namjerava ponovo saslušati, kao i činjenici da je svjedok E.H. u vrijeme kupovine droge od apelanta bio maloljetan. Dalje, kao i činjenice da je u spis suda uložena službena zabilješka iz koje proizilazi da je apelant prodavao opojnu drogu i malodobnom E. B., koji trenutno boravi u Domu za nezbrinutu djecu, a čije saslušanje tužilaštvo nije izvršilo i isto planira izvršiti. Slijedom iznesenog, Općinski sud je ukazao da navedene okolnosti opravdavaju činjenicu da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak, i to uticajem na svjedoke. Naime, navedeno je da sam apelant na ročištu kod ovog suda osporava iskaze saslušanih svjedoka, zatim navodi da pronađena droga nije njegova već vlasništvo A.J., iako njegov branilac u svom izlaganju navodi da apelant priznaje izvršenje djela. Također je navedeno da je sud imao u vidu i činjenicu da je svjedok koji nije saslušan E.B. maloljetno lice, čiji uzrast i duševnu razvijenost treba imati posebno u vidu prilikom saslušanja, te njegovo saslušanje obaviti na naročito pažljiv način, i uz ispunjenost zakonskih uslova za saslušanje maloljetnih lica.
4. U obrazloženju odluke od 24. jula 2019. godine Općinski sud je, između ostalog, naveo da je rješenjem sudije za prethodni postupak apelantu određena mjera pritvora jer je sudija utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. ZK F BiH. Općinski sud je naveo da takav zaključak sudija za prethodni postupak temelji na dokazima koje je tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje mjere pritvora bliže pobrojanih u obrazloženjurješenja (str. 2.). Dakle, Općinski sud je naveo da pobrojani dokazi, a koje je sudija za prethodni postupak imao u vidu pri donošenju ožalbenog rješenja, ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči. Dalje je navedeno da je na ovaj način ispunjen osnovni uslov da bi se apelantu mogla odrediti mjera pritvora propisana u članu 146. stav 1. ZKP F BiH. Općinski sud je istakao da vijeće ovog suda smatra da je sudija za prethodni postupak pravilno ocjenio i da su ispunjeni posebni uslovi za određivanje mjere pritvora apelantu, o čemu je sudija za prethodni postupak, kao i o postojanju opštih uslova dala argumentovano obrazloženje koje prihvata i ovo vijeće. Naime, Općinski sud je ukazao da je u zapisniku o saslušanju svjedoka tužilac sve navedene svjedoke namjerava ponovo saslušati, kao i činjenici da je svjedok E.H. u vrijeme kupovine droge od apelanta bio maloljetan, a što proizlazi iz zapisnik od njegovom saslušanju u PS Ključ, te činjenice da je u spis suda uložena službena zabilješka, iz koje proizilazi da je apelant prodavao opojnu drogu malodobnom E.B., te da tužilaštvo nije izvršilo saslušanje navedenog svjedoka. Takođe je navedeno da su neosnovani navodi žalbe da je sudija za prethodni postupak pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je povrijedio odredbu ZKP iz člana 146 stav l. tačka b. iz razloga što se radi o fazi istrage pri čemu je utvrđeno da postoji potreba saslušanja svjedoka, a koji će poslužiti kao dokazni materijal u daljem dijelu postupka, pa tako konkretizacija je dovoljno obrazložna na stranici 2 i 3. rješenja o određivanju pritvora, pri čemu i ovo vijeće prihvata utvrđeno da bi apelant puštanjem na slobodu pokušao obezvrijediti dokazne prijedloge uticajem na svjedoke. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant svoje navode, u suštini, argumentira tvrdnjama da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze u pogledu postojanja osnovane sumnje i određivanja pritvora da je apelant počinio predmetno krivično djelo, odnosno da nije data analiza dokaza niti su isti dovedeni u vezu sa izvršenjem krivičnog djela i ličnošću apelanta, te da prijedlog tužiteljice nije konkretizovan i argumentiran, kao i da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZKP-a uslijed nepostojanja posebnih razloga za određivanje pritvora apelantu i ne izricanja blažih mjera apelantu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
9. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, dali dovoljno obrazloženje zašto smatraju da je u konkretnom slučaju postojala osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo za koje se sumnjiči, kao i za pritvorske razloge odnosno da su ispunjeni posebni uslovi za određivanje mjere pritvora, kao i za postojanje opštih uslova, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv rješenja od 19. jula 2019. godine, a koje navode je razmotrio Općinski sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević